ODRICANJE OD NEGATIVNOG – Tomislav Ivančić

Transkript napravila: Nera Spehnjak

Uredila: Lidija Krolo

Askeza za nas znači odricanje. Osobito mi, starija generacija, razumjeli smo da je korizma prije svega odricanje. Sjećamo se, naše bake, majke i očevi su se zaista puno toga odricali, znali su cijelu korizmu ne jesti meso, ili ne jesti bijelo jelo, ili cijelu korizmu ne pušiti, ne popiti ništa od alkohola, da su znali čudesno se odricati bezbrojnih stvari, tako da je korizma ostala vrijeme odricanja od nečega. Nažalost, bilo je tužno da, kada bi prošla korizma i došao Uskrs, onda bi počeli opet pušiti, i opet piti, i opet jesti previše, tako da odricanje nije donosilo plod.

Zanimljivo da sveti Kasijan kaže, da u Prvoj crkvi, askeza nije odricanje od nečega što je dobro, od jela i pića, nego je prvenstveno vježba. Ljudi su odlazili u pustinju i stvarali polako neke zajednice, ali zajednice u kojima je svatko živio sam, samotnički, i htjeli su samo jedno, da svaki dan vježbaju, na primjer samo ponavljajući riječi: “Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se”, ili samo govoriti riječ: “Isuse, Isuse”, dvadeset i četiri sata, tako da je na svaki  kucaj njihova srca bila izgovorena riječ: Isuse. Svaki udisaj: Isuse Kriste smiluj mi se.

I to je njih činilo drugačijima, na taj način je Isusova prisutnost ulazila u njihovo srce i oni su najednom doživljavali kako je Isus prisutan, stvaran kroz te riječi, a On je Riječ Božja. On je postao krv i meso u njihovom biću. 

Zatim Kasijan kaže da se vježbanjem postiže krepost ili vježbanjem se postiže vrlina. Sjeti se samo, ako vježbaš neko vrijeme kako se vozi bicikl, poslije ga voziš bez brige, jer ta vježba je postala tvoj drugi ja. Kad ti vježbaš dobro govoriti, onda poslije možeš držati dobre govore. Kad ti vježbaš kako se dobro jede, onda fino i pristojno znaš jesti i vladati se. Kad čovjek uvježba svirati klavir onda je sretan, onda on tako savršeno briljira svojim prstima po klavijaturi, on tako savršeno vlada tom tehnikom koja je ušla u njegovo biće i on ne mora razmišljati, to samo od sebe ide, jer je on to uvježbao. To je postala njegova navika, dobra navika i on iz toga stvara genijalne melodije, dolaze na njegove koncerte i uživaju.

Drugim riječima, u našem duhovnom životu, ako hoćeš postati hrabar i odvažan, ako se želiš osloboditi depresije i postati radostan i optimističan, ako se želiš osloboditi agresivnosti i postati miran, opušten, miroljubljiv, ako hoćeš uvježbati to da možeš opraštati drugim, ako se želiš uvježbati da druge znaš pozdravljati, da uvijek djeluješ i reagiraš na svaku riječ drugoga s mirom, opuštenošću, tada kažemo da postaješ krepostan. 

Kreposti su uvježbane navike koje ulaze u naš život. Dosta je, recimo, ako psuješ, da tri – četiri dana, umjesto da psuješ Boga, kažeš: Bog te blagoslovio. Ti ćeš najednom zapaziti, psovke su nestale, a došlo je nešto što te blagoslivlja i što blagoslivlja druge. 

Ako si pušio, i ne možeš se nikako odreći, odluči samo da ćeš vježbati da kada ti dođe opet napast da pušiš, izgovarat ćeš riječi da je tvoj molitva kao kadionica iz koje izlazi dim prekrasnog tamjana, a tamjan u Svetom Pismu znači molitva. Ako počneš moliti svaki puta kada ti dođe napast da zapališ cigaretu, pa izmoliš možda desetinu krunice, pa Oče naš, pa razgovaraš s Isusom kao s prijateljem, osjećaš kako si zaboravio cigarete, kako je umjesto one zatrovanosti cigaretama, nikotinom, u tebe ušla jedna nova krepost, jedno zdravlje, nešto što te čudesno oslobađa za novi život. Ti si slobodan od cigareta, ali ne samo slobodan od cigareta, ti si dobio jednu novu krepost. 

Sjeti se kako djeca uče hodati, polako, najprije ih držimo za ruku. Sjetimo se kako uče djeca govoriti, pa jedva kažu mama, tata, baka, dida, a onda počnu druge riječi, pa ne mogu izgovoriti r, pa nauče i to. Sjetimo se kako sve u životu učimo, postoje dakle navike koje se mogu naučiti. 

Vještine se mogu naučiti i uvježbati, onda postaješ umjetnik, postaješ genij, postaješ mehaničar, postaješ sposoban čovjek koji krpa, šije, radi sve moguće poslove, piše na pisaći stroj, na kompjuter.

A onda postoje psihičke navike gdje svoje emocije uvježbaš, da uvijek reagiraš dobro, a ne negativno i ružno. 

A duhovne navike su najvažnije, a to su vrline. Tada postaješ karakter, umjesto nestrpljivosti, ti vježbaš strpljenje. Dobio si pismo, neki e-mail, sad bi ga rado otvorio da vidiš šta to piše, odluči da ćeš pričekati 15 minuta. Kad to napraviš nekoliko dana, ti si postao krepostan. Što znači biti krepostan, biti gospodar nad svojim porocima, nad negativnostima, nad grijesima, nad slabostima. To je nešto što te čini čovjekom, povećava tvoje dostojanstvo i osobnost. Ti postaješ gospodar, postaješ dostojanstven, ti vladaš. 

Kreposti ili vrline treba uvježbati. I vjera u Boga je nešto što treba uvježbati. Ako tri, četiri dana samo pokušaš razmišljati o tome, vjera u Boga, to je zapravo duboko uvjerenje, pa Bog je tu preda mnom. Moje duhovne oči mogu njega vidjeti. Kao što moje oči vide ove riječi koje ja pišem, kao što moje oči vide misao koju ja izričem, kao što moje oči vide ljubav, dobrotu, darežljivost, pa Bog je upravo ljubav, pravda, mir, dobrota, znači ja njega mogu vidjeti. I ako tri dana samo ustraješ u tome, moje duhovne oči vide, tad ćeš vidjeti, kao da ti je palo nešto sa kapaka, tvoje duhovne oči, ti najedanput vidiš Boga. 

A to je duhovno viđenje, to je nešto poput onog mističnog viđenja o kojem govori Terezija i sveti Ivan i toliki drugi, to je dakle nešto toliko lijepo i prekrasno, ti postaješ iskusan vjernik, ti znaš da Bog postoji jer si ga susreo kako kaže Andre Frossard. I ako ti vježbaš nadu, nadaš se da ćeš ozdraviti, nadaš se da ćeš ispit dobro položiti, nadaš se da ćeš dobro roditi dijete, nadaš se da će dijete biti dobro odgojeno, nadaš se da ćeš operaciju dobro podnijeti, nadaš se da će se muž tvoj vratiti, da će biti dobro u vašoj obitelji. Čim se nadaš, ti očekuješ. Čim očekuješ, ti ideš u susret tomu dobru, ti gledaš u dobro, to dobro se u tebi nastanjuje, i ti najedanput vidiš kako je normalno da u tebe ulazi samo dobro. Naprotiv, suprotno od nade je razočaranje i suprotno od nade je očaj. Suprotno od nade je gledanje u negativno, gledaš, jao stradat će dijete, tko zna hoće li doći iz škole, jao moja će kćerka sigurno pasti na ispitu, kakva je ova moja bolest, to mora da je rak, mora da ću umrijeti, operacija će sigurno biti užasna. Kad počneš očajavati, ti vježbaš govoreći negativno,  to negativno se upisuje u tebe i ti postaješ negativan, ti postaješ bolestan, slab, jadan. Postaješ nečovjek, to je ono najgore, kao da si svoje dostojanstvo bacio u blato, kao da si čitava sebe predao u ruke đavla, grijeha, zla, razdora, drugim riječima u ruke smrti. Evo zašto je potrebno ići u pustinju. Biti u pustinji znači vježbati, vježbati, vježbati. 

Kada biste navečer prije spavanja najprije sjeli na rub kreveta i razmislili u čemu ćete se večeras i sutra vježbati. I u čemu ću se vježbati noćas, ako se probudim i ne mogu spavati. Što ću vježbati? Jučer si možda vježbao da budeš strpljiv, danas si možda vježbao da u govoru budeš razborit, da slušaš najprije drugoga kako govori i da mu ne upadaš u riječ, i da mu mirno možeš odgovoriti. Sutra ću se vježbati da se nadam da će biti dobro, a prekosutra ću se vježbati da stalno mislim i govorim sebi da me Bog ludo voli, pa sve što je na meni to je od Boga, nisam ja sebi dao moje ruke, moju kosu, moje lice, moju dušu, moje osjećaje, nitko mi to nije dao, ni mama ni tata, nisu oni izmislili moju dušu, niti su izmislili moje misli, niti moje djelovanje, niti moje zvanje, ni moj spol, ne, oni su to dobili. Od koga? Od Boga. Ako je Bog stvorio mene i moje tijelo i moje cijelo biće, to znači da Bog mene ljubi, da sam njegovo djelo. On ne može mene ne voljeti. Ako me majka voli, a ona nije mene stvorila niti naručila, ona nije uopće znala da ću se ja roditi, a tako me ludo voli moja majka. Kako tek neće Bog koji me znao i prije nego sam se začeo, koji me tako s ljubavlju stavio u utrobu moje majke i naručje moga oca, i koji me tako dalje prati s ljubavlju, nježnošću, toplinom, očima punim nekog svjetla i topline, kako me ne bi volio. I kad se u tome vježbaš, vidiš kako je u tebi narasla vjera, ufanje i ljubav. 

I onda vidiš kako ne možeš praštati, kako reagiraš odmah grubo i agresivno čim te netko napadne, čim ti netko nešto negativno rekne, čim ti prigovori, čim netko na bilo koji način kritizira tvoje jelo, nltvoje djelo, tvoje riječi. Hajde, vježbaj se tri dana, da kada ti netko kaže nešto negativno, ti se nasmij, priznaj da je tako, ne brani se. I kad te netko napadne, samo mirno u sebi kaži, praštam ti, samo vi govorite, ja znam da niste vi takvi, tako zločesti. Nakon tri dana ti ćeš vidjeti kako je lako oprostiti. Ali ćeš vidjeti i nešto drugo, da si ti postao plemenit. Jer kad tebe vrijeđa svaka riječ, kritika drugih ljudi oko tebe, svaka negativna riječ, onda znači da si ti kao malo dijete, da u tebi nema ni milimetar kreposti, ni snage, ni ljudskosti, ni dostojanstva. Kad ti možeš podnijeti svaku njihovu grubu i bezobraznu riječ,  onda si iznad njih, ti si pobjednik, ti si velik.

U tome je snaga koju dobivamo u korizmi. U korizmi vježbati svaki dan, kako je to divno, i svaki dan nešto novo. Zamisli, kad završi korizma, a ti novi čovjek. 

Tu bi dolazili svi i pitali kako ste to uspjeli. Odakle vam ta snaga? Kako to da ste vi sasvim drugačiji, a svi kažu da ste prije bili negativni? Korizma mi pomogla. Svi ćemo zaželjeti da korizma traje cijelu godinu. Ali neka bude takva korizma u kojoj vježbaš. 

Dakle, askeza u korizmi prvenstveno znači uvježbati neku dobru naviku. A dobra navika se zove krepost. Jer mi cijele godine uvježbavamo negativne navike, na sve negativno reagiramo negativno, o tome razmišljamo, to nas muči iznutra i to postaje naš drugi ja. To postaje naš porok i onda iz te zle navike reagiramo.

A kad uvježbaš to da postaneš darežljiv, da se veseliš kad netko drugi uspije, da si jednostavan, skroman ali čestit i iskren. Ti najprije uživaš u tome, a tvoje zdravlje raste jer onda si duhovno zdrav, a to se onda konvertira na psiho-fizičko zdravlje. Ti postaješ čovjek, sretan.

Uđimo u korizmu. Najprije ući u Obećanu zemlju, u kraljevstvo Božje,  napraviti fundamentalnu opciju, oprijeti se zlu u sebi i oko sebe, napastima i požudi i postat čovjek, slobodan u sebi. A zatim vježbati kreposti. Kao športaš što vježba, kao što političar mora vježbati svoj govor, kao što student mora uvježbati svoje, kao što mora čovjek u svome životu neprestano vježbati voziti auto, upravljati raznim mašinama i strojevima u kuhinji, na radnom mjestu i ne znam gdje sve ne. Vječito vježbamo, vježbamo, vježbamo. I što smo bolje uvježbani, to smo savršeniji. Korizma je vrijeme vježbi, a vježbe se na grčkom zovu, kaže sveti Kasijan, askeza. Askeza je odricanje od negativnoga. Askezom mi odbacujemo poroke, sve ono što je na nama prljavo, odvratno, nečovječno, negativno, nedostojno, a u sebe upisujemo ono što je vrhunsko, humano, čestito, dostojanstveno i što nas čini zdravima. Pa učinimo to. 

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.