SVJEDOČANSTVO

Piše: Krešimir Stjepan Pećar 

Odgojen sam u ateističkoj obitelji i strogo kontroliranom, sveopće ideologiziranom sustavu države koja je bila tamnica velikog dijela mog naroda. Naučen sam racionalizirati stvari, vjerovati samo u ono što vidim, čujem, pipam, ispiran mi je mozak partijskim mitovima i TV bajkama o najvećem sinu naših naroda, robotiziran sam odvajao „bitno“ od „nebitnoga“ u sasvim pogrešnom sustavu životnih vrijednosti u kojem je sve bilo društveno i planirano, a nismo znali da je unaprijed programirano za propast.

Pedagog je u školi održavao drugarske govore, razrednica je savjesno vodila popis onih sedmero „zalutalih ovaca“ koji su išli na vjeronauk. Primani smo u pionire i omladince, a da nas nitko nije pitao hoćemo li? Podrazumijevalo se. 

Znanost se oholo pretvarala nepristranom, revolucija nužnom, vijesti stvarnima, a kult ličnosti normalnim. Radnička je klasa „samoupravljala“, omladinske radne akcije su se pretvarale u derneke, udarnici su dobijali značke, a drugovi su bili nedodirljivi.

Otac je s plaćom koju bi dobio početkom mjeseca, na njegovom kraju mogao, zbog inflacije krajem 80-tih, kupiti tek nekoliko kilograma kruha, a prava senzacija je nastala kad je izišla nova novčanica od milijun dinara. Mislili smo naivno da ne može gore, a onda je još počela i krvava agresija na Domovinu. 

Ja sam se kao tinejdžer počeo pitati zašto…zašto je razrednica omalovažavala vjeroučenike, zašto ja živim, zašto moram umrijeti, zašto se prijateljica bacila s 11. kata na pragu punoljetnosti, zašto je prijatelj postao alkoholičar s 12-tak godina, zašto je majka drugog prijatelja izbacila iz kuće sa 16-17 godina?…

Zašto mi je djed ubijen bez suđenja ujesen ’45. s pedesetak drugih hrvatskih mučenika, zašto je baka o tome šutjela kao zalivena pedeset godina, zašto ne znamo gdje je sahranjen? Što je to bio Križni put, a što Proljeće, što je to Očenaš i zašto baka vjeruje u Nekoga, a moja obitelj ne…? Pitanja su se množila bez odgovora.

Danas dok razmišljam o mladosti i mome 30-godišnjem traganju za Stvoriteljem, počinjem shvaćati da me, prije vjere predaka, prije dobrote ljudi i prije ljepote Duha, u neposredni odnos sa Stvoriteljem privukla – Istina!

Istina je taj život koji se ne gasi. Istina je probila te bedeme zla, donijela ostale milosti: dobrotu, ljepotu i ljubav. Istina me oslobađala, zbog moje prekomjerne tvrdokornosti, na dulji i teži način, jer sam onako ideologiziran, od zla zaveden, bio naivan i slijep. Svetost nije mogla doticati zjene mog srca. Da bih došao do Istine života, morao sam prije toga upoznati smrt: oholost, laž, nevjeru, škrtost, srditost, neumjerenost, lijenost… Svekoliko ropstvo grijehu.

Kroz duge godine traženja postalo je jasno da Istina nije samo pitanje moralnosti čovjeka nego sam Život.

Tko nije u istini grči se u strahu da će biti razotkriven, a tko je u strahu – nije slobodan nego rob. Tko je rob grijehu – postaje duhovno bolestan, a hagioterapijska praksa jasno uočava transfer bolesti s duha na psihu i tijelo.

Teška je bolest kad savjest zapeče, a čovjek nema kuda pobjeći od nje. Nema tog mraka, nema tih daljina, nema tog zaklona do nakraj svijeta u kojima ga Savjest neće pronaći i opominjati da se vrati svom Stvoritelju. A jedno je potrebno: pokajati se i – ozdraviti!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.