Piše:Iva Đaković

U ovom kaosu, ja tražim Tvoj odgovor. Tražim Tvoj znak. Znak da nastavim ili čak znak da se predam, da odustanem.

A Ti, Ti šutiš. Ti se ne objašnjavaš. I u toj Tvojoj šutnji svaka moja sumnja ima pravo na život. Život u izobilju.

Ali ovaj put ja ne odustajem već neumoljivo žicam tvoj mali znak. Neku melodiju koja će označiti kraj rata. Kraj bitke vođene sa samom sobom. Moram priznati da su te bitke najgore.

U njima poznaješ neprijatelja kao i on tebe. Svaku slabost mu znaš i tu udaraš. Nesvjestan da udaraš sebe.

Ali, svakom ratu dođe kraj. Uskoro, kad ovaj rat završi, ja ću Ti doći. Doći ću Ti kao ranjeni vojnik sa jednim ordenom na kojem piše ” Preživio je”.

Ti ćeš mi tad pružiti ruku i reći “Čovjek ponekad mora izgubiti sve, da bi sve i dobio.”

Ja ću Te tad pogledati, umorna od svega, a Ti ćeš samo nastaviti – “Ima nekih utvrda koje moraš srušiti do kraja da bi ti pogled mogao doseći neslućene daljine. Moraš u jednom trenutku ubiti dijelove sebe, ne da bi ranjen cvilio, nego da bi na tom mjestu narastao tvoj novi dio. Kao što trs odbaci stare grozdove, ne da bi označio svoj kraj, nego da bi najavio svoj novi početak, pripremio teren za nove plodove. To je tvoj dio posla. “

Zagrlit ćeš me i nježno šapnuti:” Ovaj put, na tvoj poziv, gradit ću s tobom. Ja ću dovesti svoje najbolje majstore, a ti donesi svoje puno povjerenje u mene”.

Ja ću Te po prvi put razumjeti. Ja ću po prvi put baciti zemlju kojom sam namjeravala sagraditi svoj dom i prihvatiti tvoje cigle.

Pomalo skeptična kakva jesam, ja ću graditi svoje povjerenje dok ti gradiš moje utvrde.
Još ću Te jednom pogledati u oči i pitati “Zašto si čekao da se sve sruši da mi pružiš ruku, da mi dovedeš svoju vojsku?”

Reći ćeš mi “Zato što je u tvom ratu, u tvojim očima, i moja vojska bila neprijatelj.”

Pogledat ću Te u oči i ovaj put. Dugo ću te gledati i neću ništa reći. A ti ćeš razumjeti čežnju i pitanje mog srca:

Je li napokon došlo i moje vrijeme?

Sad više ni Ti nećeš ništa reći, a ja ću baš kao i Ti razumjeti tvoj odgovor ” Tvoje vrijeme je već duže tu.Od silne želje za useljenjem, da vidiš postavljanje zadnje cigle na krov, nisi primijetila najbolje utabane temelje koje sam ti već pripremio. Najkvalitetniji materijal uredno poslagan ispod zelene cerade. A sad, sad se napokon otkini od sebe malovjerne i pođi sa mnom da zajedno odaberemo boju tvog krova”.

Vrijeme je!

U tom trenu ću se ustati i bez razmišljanja poći s Tobom.
Povjerenje i utvrdu, čini se, sagradili smo zajedno.