Piše: Renata Marić Pušelja
Iskustvo seminara i molitve za oslobođenje i nutarnje iscjeljenje
Prije 2 tjedna imali smo u Zajednici Molitva i Riječ (ZMR) seminar za mlade, u kojem sam doživjela za mene velike stvari, ali krenut ću ispočetka.
Ima već desetak godina otkako sam položila vozački ispit i počela voziti, no u meni se uvijek javljao strah, svaki put kad bih trebala sjesti za vozačko sjedalo i voziti. Molila sam za to, ali kao da se ništa nije pomicalo, nekako sam uvijek razumski „tjerala“ strah od sebe.
Moji strahovi su bili takvi da sam znala sanjati kako gubim kontrolu nad autom, kako moj auto nekako dok vozim nestaje, kako sam imala nesreću… Imala sam noćne more.
Usprkos tome, uspjela sam položiti vozački u manjem mjestu, u kojem sam tada živjela. Kad sam se doselila u Zagreb, moj strah doselio se sa mnom i postajao sve veći.
Tada nisam morala voziti jer sam se služila sredstvima javnog prijevoza, ali na pomisao da bih ponekad morala nekog voziti u hitnom slučaju, imala sam mučnine.
Nakon vjenčanja suprug i ja kupili smo auto zajedno, ali ja otpočetka nisam smatrala da je to i moj auto, birala sam ga s njim, ali sam u sebi znala da ga neću ja voziti. Suprug me nagovarao neprestano da vozim, da će mi pomoći, ali ja sam neprestano nalazila izgovore: nisam ponijela vozačku, nemam prikladnu obuću, pa ne znam kamo treba ići, pa auto mi ne odgovara jer mi je prevelik. Nekoliko puta sam popustila i vozila manje rute, ali svaki put sam sjedala sa strahom i vozila sa strahom i pritiskom. Po izlasku iz auta, ovisno koliko je stresno znalo biti, ponekad sam ipak osjećala olakšanje, jer sam shvatila da to ipak ide i da mi samo treba praksa. Onda sam ostala u drugom stanju i imala sam velik izgovor da ne vozim i bila sam mirna; „Evo, konačno ne moram voziti“. Odahnula sam. Malo prije mog poroda preselili smo u novu kuću. Kuća se nalazi malo izvan Zagreba, ali dovoljno da se više ne mogu služiti javnim prijevozom.
Ispočetka nisam imala potrebu nigdje ići, suprug je sve obavljao, ali s vremenom sam poželjela naći se s prijateljicama na kavi, otići do sestre koja živi u Zagrebu, otići s djetetom u šetnju na Jarun… I odustala bih skoro svaki put od te ideje jer je suprug bio u poslu i nisam ga htjela zamarati da mene vozi okolo, mada je to često činio.
Tjedan prije seminara za mlade, kuma me pozvala da dođem do nje i da prošetamo s djecom, a ja sam snuždeno rekla: „Rado, ali ja ne vozim… jer me strah“. Divila sam se sebi kako sam konačno priznala što je uzrok mog izbjegavanja vožnje.
Tada sam postala svjesna da tako ne mogu dalje i da trebam konačno početi voziti.
Na ovom seminaru, kojeg sam spomenula na početku teksta, slušala sam razna iskustva mladih ljudi kako su se suočavali s nekim svojim situacijama i to me osnaživalo kako je seminar napredovao. Voditelj seminara uvodio nas je u molitvu oslobođenja i tad sam osvijestila da trebam tu Isusu predati svoj strah.
To sam i učinila, onako iskreno i od srca rekla sam: „Gle, Isuse, meni taj strah ne treba, koči me u mom razvoju i ja ti ga sada predajem“. Osjetila sam ogromno olakšanje.
Kako je seminar išao kraju, razmatrala sam tu svoju vožnju i razloge „za“ da krenem voziti. Došla mi je misao: „A što je najgore što mi se može dogoditi? – Pa da izgubim kontrolu i doživim nesreću. Ali Isuse ti si rekao da ideš sa mnom, pa ako ja doživim nesreću i ti ćeš. Kako god, s Tobom sam“. Čvrsto sam odlučila: ja idem voziti, bez obzira na to što mi se dogodilo! Idem! Osjećala sam da se aktivirala ta snaga u meni da se konačno suočim sa svojim strahom. Na kraju seminara sudionicima sam i posvjedočila svoju odluku da krenem voziti i imala sam neopisivu želju da to bude istog trena. No, nisam vozila taj dan, ni par dana iza toga. Htjela sam, ali stalno bi se nešto ispriječilo.
Konačno, nakon tjedan dana, na Uskrsni ponedjeljak, sjela sam u auto i vozila. Samo tako, bez ikakvog straha. Po prvi put. Bila sam tako sretna da sam htjela što prije opet voziti.
Suprug mi je u svemu tome bio ogromna podrška, hvalio moju vožnju, pravio se da ne vidi kad bih ja onako grubo povukla mjenjač, a u srcu ga je vjerojatno zaboljelo svaki put.
Čak su i naši novi susjedi već prihvatili činjenicu da ja ne vozim. Nakon moje prve vožnje bili su ugodno iznenađeni i čudili se što mi se to dogodilo najednom.
Sada, kada trebam negdje ići, nije mi problem upaliti auto i voziti, i što je najvažnije, ne bojim se više.
Nisam očekivala ono što je uslijedilo jutros.
Čitajući iskustva molitve za nutarnje iscijeljene na portalu, neki bljesak osvijetlio mi je uzrok mog straha od vožnje i ranu koja se tamo još krila. Brže bolje, sabrala sam se, ušla u molitvu i u tu situaciju iz djetinjstva. Zapravo me ta situacija, odnosno sjećanje na nju mučilo dosta dugo, ali nisam povezivala jedno s drugim, tj. tu situaciju sa svojim strahom od vožnje.
Vozili smo se obiteljski prema baki na selo. Ja sam se bojala tog puta, jer je bio krivudav, na uzvisini, dolje je bila provalija, a tada je još bio i snijeg i led. Tata je izgubio kontrolu nad autom i okrenuli smo se par puta i stali tik do provalije. Nitko nije bio ozlijeđen fizički, ali svi smo se prestrašili. U meni je godinama rastao taj strah, iz straha je progovaralo: „Ako moj tata nije mogao zadržati kontrolu i voziti, kako ću onda ja?“ Zbog toga, iako sam i položila, nisam bila sigurna u svoju vožnju, često sam očekivala neke nezgode, stranputice i slično.
Kaže profesor Ivančić: “Obratiti se znači početi vjerovati u dobro, očekivati dobro.“
U molitvi sam si posvijetlila: Bože, ti si bio sa mnom, i nisi dao da mi se išta dogodi, a ja sam se nastavila bojati i očekivati nešto čega nema, što je izmišljeno. Straha nema, to je izmišljotina koja mi ne da živjeti u miru. Strah je manjak povjerenja. Neko vrijeme samo sam bivala u Očevoj prisutnosti.
A onda sam zavapila: Isuse, izliječi to moje sjećanje i moje nepovjerenje, i tu gdje je bio strah donesi mir, sigurnost i povjerenje. I zaista, tako snažno doživjela sam Isusovu prisutnost, da sam zaplakala od radosti.
Idem u današnji dan, ali ne više sama, Isus je sa mnom.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
