Kako reći oprosti?

Početkom uvođenja rada po preporukama – prema rasporedu primjerenom izvanrednom stanju bila sam pozvana na posao interventno u nedjeljno dežurstvo – obzirom da je pola osoblja u jednom trenu otpalo.

Ušla sam u smjenu u kojom smo provodili dezinfekciju, što nikad nisam radila. Bila sam jako uznemirena i kućnom situacijom i situacijom na poslu, jako su me pekle oči i pitala sam se što ću i kako ću.

U poslijepodnevnim satima dežurstva pomislila sam da sam negdje izgubila jedan
snop ključeva prostorija Onkologije. Jako me to dodatno iznerviralo. Tek u noći sam
shvatila da nisu ni ostali kod mene. Ujutro kod predaje službe, kad sam čula svog šefa i tajnika kako komentiraju otvorene prozore odmah sam počela u obrambenom nemirnom tonu: “Pa ja sam ih ostavila, tako su tražili ovi što su proveli dezinfekciju.”

Šef kaže :”Pa što se dereš, ja sam samo rekao da si ih ostavila otvorene.” A onda me optužio da sam ja rekla da su on i tajnik krivci za neko neisplaćivanje novaca nama djelatnicima, da sam ja rekla – da su ih njih dvojica „uzeli“. (Imamo jednu financijsku aferu, dosta manje honorare su u bolnici isplaćivali nama godinama, a vještačeni su podaci za 5 godina). Ali nikad nisam ni mislila ni rekla da su to oni „uzeli“. To se događalo na drugi način.

Nakon šta sam 2 puta rekla da nisam to ja rekla, a on da jesam… tu sam treći put rekla i grubu riječ i …posvađali smo se u toj nekoj nenormalnoj korona atmosferi. Dva tjedna sam mislila da sam dobro i skupila snage hrabrosti da mu odgovorim odrješito pa i oštro i da mi je ta sloboda sigurno od moje neupitne ispravnosti u tom slučaju, a … a onda…počelo me to gristi.

Nismo se viđali u novom konceptu rada. Dva puta smo se sreli u prolazu, nije me pozdravio. I počela sam žaliti što se to dogodilo … jer je to samo nemio incident koji ništa ne popravlja.

Zarobilo me to nekoliko dana i onda sam krenula pričati Isusu o tome ponovo… I nekako Njemu prikazujući taj događaj … kad sam uvidjela kako sam rekla ružno i bila gruba i kako su bila dvoja otvorena vrata a on je ipak šef i bilo je napola na hodniku… zabolila me ta moja ružnoća u tome, netaktičnost… i bol je trajao neko vrijeme … a onda … nestao.

Doživjela sam kao da me opralo, oslobodilo i pustilo dalje. Doživjela sam oproštenje, oslobađanje krivnje u molitvi. Dugo tako kvalitenu ispovijed nisam imala, to je bio razgovor s Isusom o toj svađi. Mislim da sam došla s iskrenom boli i istinitim žaljenjem, a Njegova neizmijerna Ljubav, Moć i Vlast je ostalo napravila.

Da … On može osloboditi krivnje i mene je sada oslobodio. Ja sam slobodna od tog incidenta, svoju krivnju sam okajala, pa sad kako god bilo, nemam više onaj teret na duši što sam ga imala.

Mogu slobodno i mirno doći i šefu i svakome i reći: pobjegla mi je ružna riječ, oprosti.

I mogu reći: hvala Ti Isuse što nagrađuješ priznavanje grijeha tako dobro i raskajano srce. Hvala Ti što uzvisuješ poniznost, krotkost i nejakost, hvala Ti što ne mariš za lažne vrednote, lažni sjaj i lažne vrline.

Maja

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Total
0
Shares
Prev
Jednom, kad prođe sve …

Jednom, kad prođe sve …

Piše: Iva Bošković-Slivonja Kakav li će onda biti svijet?

Next
Gdje je izlaz? (3)

Gdje je izlaz? (3)

Piše: Ljerka Jurkić, evangelizatorica 1


Ovaj sadržaj je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti  za tiskano ili online izdanje. Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Možda će vas zanimati