Piše: Ljerka Jurkić, evangelizatorica

1.Kako zavoljeti sebe?

Što uopće znači voljeti sebe? Ljudi obično misle da to znači povesti računa o svom izgledu, svom statusu u društvu, stupnju obrazovanosti, imati lijepu kuću i sve što život čini ugodnim i udobnim. Važno je biti lijep i zdrav, uspješan u poslu, a kad dođe vrijeme, treba steći obitelj, imati djecu…

Pa ipak, je li to ljubav prema sebi? Tko sam ja?

Može li čovjeka doista učiniti sretnim sve navedeno? Ako može, zašto se toliki mladi iz relativno dobrih i imućnih obitelji nađu u vrtlogu droge i drugih ovisnosti? Zašto je toliko agresivnosti i anksioznosti među nama? Zašto toliko suparništva i borbe u svijetu politike, poduzetništva, zapravo u svim područjima života? Čak i tamo gdje se ljudi okupljaju oko nekih dobrih inicijativa kao da se uzajamno natječu tko će biti važniji i pametniji! Koliko samo čovjek izgubi snage oko toga da se svidi mužu, ženi, djeci, šefu na poslu, prijateljima…

Sjećam se vlastite nesigurnosti i osjećaja manje vrijednosti u ranoj mladosti. Zanimljivo: mnogi su govorili kako sam lijepa, pametna i dobra osoba, a ja sam bila strašno nesretna. Činilo mi se kako su svi drugi uspješni,  zanimljivi i potrebni ovom svijetu, samo sam se ja nekako slučajno ovdje na zemlji našla i ništa mi ne ide od ruke.

Nutarnja praznina tjerala me da tražim utjehu u ljudima koji su mi izgledali zanimljivi i za mene je najveća sreća bila kad su me primali u društvo. Htjela sam i sama biti zanimljiva, trudila se neprestano udovoljiti njihovu mišljenju, ispuniti njihova očekivanja, biti svima na raspolaganju.  

Poslije sam dobro razumjela onu biblijsku: „Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka!“ Jer što ti čovjek može dati? Svatko se u ovom svijetu  pokušava snaći kako najbolje zna… Mislila sam tolike puste godine da je u čovjeku (onom po mom izboru) izlaz i umorila se. Svi mi jedni od drugih očekujemo ljubav i razumijevanje, podršku i oslonac, potvrdu da je dobro da postojimo…Na kraju se razočaramo i umorimo. Nije čudo da ima toliko rastava brakova, toliko nesporazuma i svađa, borbi i netrpeljivosti među svima nama!

2. Prepoznati i prihvatiti sebe

A samo je jedno bitno : prihvatiti i zavoljeti sebe! Kako? Uvjerila sam se: kad čovjek jednom čuje istinu o sebi i prihvati ju, tad oživi i počinje rasti.

Njegovu razvoju tad nema kraja, postaje siguran i osmišljen! Nema ružnog, besmislenog ili suvišnog čovjeka. Ima samo onih koji sebe nikad nisu prihvatili!

No, nije to lako, kaže se: najteže je biti ja, lakše bi bilo biti netko drugi. Koliko puta čovjek pomisli: „ E, kad bih ja bio kao ovaj ili onaj, e, da je meni njegova situacija….“ I onda pokušavamo ispasti dobri pred drugima, vječno se opravdavamo i sami sebe izdajemo. Poslije ostaje gorak okus u ustima, u srcu, u životu…

Potrebno je vratiti se sebi i shvatiti: nemam nikog drugog. Ja sam sebi jedina šansa! 

3. Razmisli…

Jedini apsolutno dobar čovjek koji je hodao zemljom, naš Spasitelj Isus iz Nazareta, rekao je: „Što vrijedi čovjeku da sav svijet zadobije ako sebe izgubi?“ 

Vjeruješ li mu? Što ćeš izabratI?   

Svijet i sve ono izvanjsko ili sebe kao projekt ? 

Ti nisi ono što jesi nego ono što možeš biti.  Ti si na potezu…  

U tom ti može i tekst što slijedi pomoći…. 

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.