Piše: Jozo Kuzmanić, evangelizator
Nikad nisam volio pisati, ali netko pametan je rekao da samo ono što se zapiše se pamti. I još kad mi je Ljerka pročačkala po savjesti, a Lidija to poduprla. I evo me, na dan Gospe od Karmela, zaštitnice moje župe, u 12 sati i 15 minuta, po najvećem zvizdanu, sjeo sam da zapišem zašto ja mislim da je ovaj Međunarodni susret nešto najbolje što se u Zajednici dogodilo od VIII. studija.
U svim dokumentima Zajednice je jasno naglašeno da se život Zajednice temelji na dvije karizme i to apostolat evangelizacije i hagioterapija. Ali iz povijesti Zajednice znamo da se ove dvije karizme nisu zajedno razvijale. Krajem osamdesetih godina, kada su evangelizacijski seminari uvelike prešli granice Lijepe naše, hagioterapija tek započinje svoj put, a tek osnivanjem Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu 1990.g. započinje sustavni rad. Kao što je pojava hagioterapije u Hrvatskoj crkvi izazvala velika pitanja i rasprave, jednako je i među nama, tadašnjim članovima izazvala podvojenost. Neki su je odmah prigrlili i opredijelili se za rad u nekom od centara, dok su drugi ostali u evangelizaciji gdje su se osjećali sasvim ugodno, a tek iznimno mali broj članova je bi spreman posvetiti se jednom i drugom. Ali baš nitko, pa ni sam Prezbi, nije tada u dubokom procijepu između ove dvije karizme prepoznavao problem zbog kojega bi trebalo brinuti.
Istinski zaokret, u ovom, mogli bi reći, dualnom poimanju Zajednice, dogodio se nakon bolnog iskustva sa nekim centrima njemačkog govornog područja, koji su prigrlili hagioterapiju, ali tek kao jednu od metoda duhovne pomoći. Od tog trenutka naš Utemeljitelj je ulagao ogroman napor da nas uvjeri da jedno bez drugog ne ide. Da bez duboke uronjenosti u duhovnost Zajednice nema hagioterapije, ali jednako tako da se pastoral evangelizacije ne može raditi bez poznavanja čovjekove antropološke dimenzije. Vrhunac njegovog govora o ovoj cjelovitosti se dogodio na VIII. Studiju, ili u priručnicima „Cjeloviti proglas Radosne vijesti“ i „Začetak i razvoj hagioterapije“.
A mi? Mi smo kao i nebrojeno puta do tada uživali u Prezbijevim nagovorima, divili mu se i povlađivali mu… i nastavljali po svome. Zato su naše dvije karizme još nekoliko godina nakon VIII studija nastavile putovati svaka svojim tračnicama, bez prevelike želje da se susretnu ili približe. A ako bi se to ipak moralo dogoditi, kao na ljetnim susretima, onda bi te naše drage karizme smetale jedna drugoj, pokušavale se izgurati ili bar umanjiti. I mislim da je samo uspomena i velika ljubav koju smo svi mi duboko u sebi nosili za Prezbija, održala u tim godinama ovaj odnos u stanju podnošljivosti.
Danas svi mi vjerujemo, da su ove dvije karizme kao Profesorova ostavština, istinski nadahnute Božjim Duhom. A meni je najbolja potvrda ove tvrdnje činjenica što je Gospodin, a posebno nakon Profesorove smrti, između nas podigao proroke koji su nas poveli u nove spoznaje i iskustva. To su upravo oni članovi za koje sam već rekao da su od početka prigrlili obje karizme i radili u njima. Samo ću spomenuti neke koje sam ja slušao sa čuđenjem i divljenjem: pok. Mili, Silva, Lana… (sigurno ih ima još, ali ja sam baš ove posebno zapazio).
Prvi koraci prilagodbe i približavanja napravljeni su upravo sa strane hagioterapije. Uživao sam zadnjih par godina slušati naše hagioasistente i njihove mentore, čija izlaganja su postala znatno jasnija, jednostavnija i dostupnija, a meni je trebalo puno vremena da prepoznam da se ona bitna promjena dogodila baš na razini duhovnosti izlagača.
A evangelizatori (a tu i sebe ubrajam)?
Pa vjerujem da će se mnogi složiti sa mnom, da se većina evangelizatora još na lanjskom ljetnom susretu držala čvrsto na svojim pozicijama, bez puno želje da se upuste u avanturu otkrivanja hagioterapije. Pri tome vjerujući da je baš evangelizacija ono po čemu je naša Zajednica to što je, i prihvaćajući hagioterapiju samo zato jer je to Profesor tako želio. („Kakvi ste, takvi ste, naši ste!“ )
Na ovogodišnji Ljetni susret nisam došao u Zagreb. Lidija i ja smo se pokušali organizirati, ali naprosto nije išlo, pa smo se prijavili preko Zoom aplikacije. A iskreno govoreći nisam baš ni bio pretjerano raspoložen da pet dana sjedim i slušam nešto što sam već toliko puta čuo. Ali kako to obično biva, i kako sam već nekome rekao: “..Slušali smo i dopustili da nas Gospodin iznenadi“.
Iznenađenje je bilo zaista veliko, a radost neizmjerna!
Prvi put sam doživio da se naše dvije karizme, evangelizacija i hagioterapija, duboko prožimaju i da se to zajedništvo osjeća u svakom navještaju, u svakom izlagaču. Nije bilo nadmetanja, nije bilo „nekih drugih“. Jedinstvo u Duhu se moglo opipati. Već sama promjena rasporeda, da prvo idu navještaji iz hagioterapije… konačno! Prije više od deset godina u jednom razgovoru mi je Prezbi na moje propitivanje rekao: „Pa da, hagioterapija mora ići ispred evangelizacija. To je pravi pretkatekumenat. Pa teško je zamisliti da bi se duboko izranjen čovjek, mogao otvoriti Milosti…“
I znam da su ovo mnogi čuli, a postavljam i sebi pitanje, pa kako to da nam je trebalo toliko vremena…? Očito sve ima svoje vrijeme.
Ono opipljivo jedinstvo koje sam prije spomenuo, je imalo još jednu dimenziju.
Uvijek od postanka područnih zajednica, naša Zajednica je djelovala kao skup pojedinačnih i prepoznatljivih zajednica. I sigurno će se mnogi sjetiti da se govorilo o „..mladima iz Osijeka“, „..o eliti iz Zagreba“, ..o „ onima iz Splita koji ništa ne rade i uvijek se nešto bune“, ..o „odlikašima iz Austrije“… Osobno smo se svi mi voljeli i rado se družili, ali…ipak smo svi bili nekako drugačiji. Ove godine na duhovnim vježbama u Masnoj luci na Blidinju, gdje smo se skupili sa svih strana, osjetio sam prvi put neko novo zajedništvo. Nešto što me je oduševilo i ispunilo, ali što sam pripisivao predivnom okruženju i ugođaju u kom se taj susret odvijao.
Na ovom Ljetnom susretu, mada nisam bio osobno prisutan, to jedinstvo sam osjetio još dublje. Prisjetio sam se, da sam takav doživljaj zajedništva imao ranih osamdesetih godina u Frankopanskoj, i postalo mi je jasno da se to ne događa na psihofizičkoj razini, već da se to zajedništvo među nama događa u Duhu.
Vjerujem da će mnogi ovo razumijeti, ali sigurno će biti i onih koji će se pitati ma o čemu to ovaj govori. Ali dobro znam da su se, nakon što nas je Prezbi napustio, mnogi sa zebnjom pitali što će biti s nama. A sad sam siguran da nas Prezbi gleda sa uživanjem i velikom ljubavlju, jer konačno smo postali zajednica.
Hvala svima koji su nam se kroz ovaj susret darovali.
Održan sedmi Međunarodni evangelizacijski i hagioterapijski susret
