Iz arhive, piše: Mirko Čosić, mr.sc.
Ritam kaosa
Kod modernog čovjeka svakodnevna izloženost bezbrojnim marketinškim trikovima rezultira visokim stupnjem habitualiziranja; mišljenja se pretvaraju u običaje, reakcije postaju gotovo automatske, a ljudi robovi u mrtvoj utrci za užicima. S druge strane, sve je veći broj onih koji će otvoreno reći kako nakon odgledanih fingiranih informativnih i inih emisija osjećaju da im je povrijeđeno dostojanstvo i narušen integritet, jer sve viđeno pogoduje tome da se osjećaju bespomoćno i posramljeno. Suvremena psihologija nam govori da je čovjek ono u što je zagledan. Nije teško pretpostaviti kamo nam idu životi ako svaki dan upijamo crne kronike i nakon višesatnog sjedenja ispred TV-a s uznemirujućim i ružnim slikama odlazimo na počinak.
Rastresenost je nered
Stari je otac, osjećajući da mu se bliži ‘odlazak’, pozvao svojih sedam sinova i dao im svakom po jedan štap u ruke. Zatim im je rekao neka ih pokušaju slomiti, što su oni s lakoćom učinili. Zatim im je ponovno dao, ovoga puta svakome po sedam uvezanih štapova. Ponovno im je rekao da ih slome. Međutim, ovoga puta, uz svu snagu i naprezanje, nisu uspjeli. Tada im je otac rekao: „Vidite, sinovi moji, dok se budete držali zajedno, nikakav problem i nevolja neće vas moći slomiti. Ako pak odete i ostanete sami, brzo ćete puknuti pred svagdašnjicom.“ Ta slika plastično govori što se događa s čovjekom koji je rastresen na tisuću poslova, problema i briga.
Promotrimo sami sebe i svoje reakcije kada bismo saznali da ćemo dobiti otkaz na poslu ili nam dijete ima visoku temperaturu. Započet ćemo razumski rješavati problem, tražiti utjecajnu osobu da nas zaštiti ili spasi od otkaza. Onda vrtimo film na tisuću načina – možda je bolje otići ovdje, možda ponuditi mito, možda mi dijete ima meningitis… naša rastresenost raste i lako postajemo slomljivi. Doista, na razumskoj razini uvijek imamo bezbroj mogućnosti i nikada nećemo biti sigurni da je baš jedna od tih odluka ispravna. Zapravo se radi o neredu u nama uslijed nesabranosti.
Iskorači iz rastresenosti
Kako iskoračiti iz tiranije rastresenosti? Idemo korak po korak k sabranosti.
Pronaći svaki dan, ali baš svaki, pola sata vremena u kojemu nas nitko i ništa neće uznemirivati.
Sabiranje nije nekakva mentalna ili razumska aktivnost kojom možemo umiriti svoje misli i osjećaje. Sabiranje je stanje duha.
To je poput stajanja ispred prekrasne umjetničke slike i osjećaja kako u nas ulaze harmonija i sklad; ili kao kada slušamo simfoniju koja u nama budi čuđenje i zanos; ili poput uspinjanja na Velebit, a kada se okrenemo, ostanemo zapanjeni prekrasnom panoramom mora, otoka, boja i mirisa. Dakle radi se o „pasivnosti“ u kojoj upijamo prisutnost i veličinu onoga koji je sve stvorio i svemu daje život. Susret s Njime neprimjetno preobražava sve naše bijede u smisao.
Ostati u sabranosti
Svaki dan imamo tisuću prigoda izgubiti kontrolu i tisuću pokušaja da svojim trudom i na svoj način uspostavimo red u svom životu. Nikad ili vrlo rijetko to uspijemo. Voda jezera odražava nebo samo ako je mirna. Onaj mir koji smo upili u sabranosti, treba se reflektirati u našoj svakodnevici. Najveća opasnost je u tome da se rastresemo i zaboravimo da ima netko dobrohotan tko vodi čitavu ljudsku povijest i svaki trenutak našeg života. Kada se podsjetimo na to da postoji Bog koji nas ljubi i čuva kao zjenicu oka, tada iz te istine proizlazi opušten stav prema svima i svemu.
Ne treba jako ozbiljno uzimati naše brige i poteškoće. Radije im se nasmijmo jer one su ionako prolazne!
Nadalje, nećemo ništa postići ako kritikama, optužbama ili grčevitim branjenjem svojih stavova idemo protiv neke nepravde, jer vatra se ne gasi vatrom. Nego, ako odlučimo ljubiti, tada uprisutnjujemo ljubav (a Bog je ljubav) između nas i situacije ili osobe koja nas na neki način muči. Ili, kao da palimo sjetlo. Mi mislimo da je ljubav slaba i da trebamo galamiti, ljutiti se, svađati. No, siguran znak da je čovjek slab i ugrožen je kada viče ili se svađa. To doista treba samo pokušati – oprostiti nekome u srcu i shvatiti osobe koje me opterećuju ili su mi teške. Odlukom za ljubav, surađujemo s Bogom i tada nam nitko ništa ne može i nema nemoguće situacije!
Treba se vratiti ljubavi. Doista se trebamo sabrati!
