Tomislav Ivančić, HGTP u susretu sa čovjekom
Duhovno zdravlje je upisano u naše biće. Ono se može prepoznati u našim dubokim čežnjama, u željama, vapajima, nastojanjima. Naše čežnje se propinju prema naprijed u uvjerenju da se mogu ispuniti. Naše želje su ostvarive jer smo i duhovna bića, a ne samo materijalna.
Naši vapaji nas podsjećaju da se treba truditi da bismo bili vrhunski. Nastojanja su stalni napori oko ostvarenja onoga što je u nama zapisano. Čovjek neizmjerno nadilazi samoga sebe. On je ono što može biti i što izražava preko čežnji, želja, vapaja i nastojanja.
To je čovjekova sposobnost da sve više usvaja život, sve strasnije spoznaje sve, dobiva sve veće snage i postaje sve savršeniji. Zatim, to je sposobnost da se čovjek slobodno odlučuje za dobro i istinu, za zdravlje, i da do toga dolazi. To je sposobnost da čovjek kreira, stvara svoj svijet u bezgraničnim mogućnostima. To je sposobnost da čovjek komunicira bez straha sa svim ljudima i stvorenjem, te da je u stalnom dodiru i komunikaciji s Bitkom.
Jednom riječju, čovjek je duhovno zdrav kad zna da može ostvariti svesvoje čežnje, da se može razvijati u nedogled. Duhovno zdravlje je dinamična a ne statična stvarnost, to je usmjerenje prema punini, prema cjelovitom zdravlju.
Zdravlje duha je onemogućeno praiskonskim zlom, koje se u svijetu odražava kao krivnja patnja, bolest, bol, smrt, muka, besmisao. Čovjek je “bolestan na smrt” kaže S. Kierkegaard. On je ,,bitak za smrt” tvrdi M. Heidegger. Ne postoji čovjek zdrava duha. No, to zlo nije čovjeka ubilo, nego ranilo. Čovjek se može oporaviti, biti zdraviji, postati bar donekle cjelovito zdrav. Gledano dinamički i promatrajući čovjeka kao projekt možemo reći da on može biti potpuno zdrav. Svjedoči nam to neuništiva nada i vjera, da su mogući bolji svijet i duhovno zdrav čovjek.
U svakoj bolesti čovjek doživljava zlo, no ono se posebno zgusnuto doživljava na duhovnom području. Ako je stvarnost duha dobrota, istina i ljubav onda je zlo razaranje tih sadržaja duha. Zlo želi razoriti dobrotu, onemogućiti spoznaju i razdijeliti jedinstvo. Dakle, zlo zapravo razara duh. Duh je medutim temeljna stvarnost bitka.
Stoga zlo čovjeku oduzima postojanje, razara njegovo biće, koje ima od Bitka, izbacuje ga iz postojanja, što je u konačna smrt i vječna smrt. Ona je smrt duha u čovjeku. Tako zlo razara duhovnu dušu. Zlo tako čini da je duha sve manje i da se život umanjuje. Tako nastaje manjak, kako to kaže filozofija. Zlo je jedno, ali izvire iz bezbroj izvora. Zato se u svakoj boli, bolesti, gubicima, tjeskobama, krivicama, patnji doživljava neko zlo.
Svaka duhovna patnja ima uzrok u manjku zdravlja. Patnja je posljedica nedostatka zdravlja. Duhovnu bol čovjek doživljava kao manjak, gubitak, nedostatak, okrnjenost. Zlo na duhovnom zdravlju je dakle nešto čega nema. Na duhovnom području se ne analizira besmisao, nego pruža smisao, ne analizira i liječi depresija, nego pruža povjerenje i ljubav, ne studira se suicid nego pruža osmišljenost života i uzimanje svoje talentiranosti u praksu, ne analizira se agresivnost nego pruža ljubav i pomirenje, ne razglaba se o ovisnostima nego pruža sloboda.
Duhovna bol i patnja se doživljavaju u oštećenom zdravlju duha. Manjak je zlo koje je na zdravlju, a ne na egzistenciji zla. Zlo kao manjak dobra nema egzistencije. Čovjeka stoga boli zdravlje koje egzistira s manjkom. To zdravlje treba iscijeliti, učiniti cjelovitim. Ako manjka sir na rupici sira, onda treba ne liječiti rupicu, nego rastegnuti sir preko rupice, načiniti sir cjelovitim, jer je rupica uništila cjelovitost sira. Mrak se ne tjera liječenjem i bavljenjem mrakom, nego
paljenjem svjetla, jer je mrak manjak svjetla.
Stoga se ne može govoriti toliko o bolestima duhovne dimenzije, koliko o manjku zdravlja duha, odnosno o bolima i patnjama kao posljedicama manjka zdravlja duha.
Dok psihijatrija i medicina analiziraju i proučavaju bolesti, hagioterapija proučava zdravlje i njegova pomanjkanja.Tako se i terminološki razlikujemo, kako bi se lakše uviđalo i razlike u kompetencijama. Katkada će to biti problematično, jer će nam nedostajati riječi i pojmova kojima bismo izrazili novu stvarnost koju nameće čovjekova duhovna dimenzija. Zahtijevat će to novu terminologiju ne samo u pitanjima opisa manjka duhovnog zdravlja nego i u pitanjima terapije.
Zadaća je to koju treba ispuniti. No smatram da je tako postavljena zadaća veoma perspektivna. Govorimo li o bolestima događa se da se tada pacijenti fiksiraju na bolest, umjesto na zdravlje. Tako zapravo povećavaju i produbljuju bolest u sebi te otežavaju liječenje. U psihijatriji i psihoterapiji kontraindicirano je analizirati bolesna psihička stanja, jer se fiksiranjem na bolesti još dublje upada u bolest. Neuroznanosti su donijele spoznaje kako svaka negativna misao i riječ razaraju stanice mozga. Na duhovnom području je osobito razorno kad se čovjek fiksira na svoje pogreške, krivice, negativnosti. Ljudi nose nesnosne terete krivnje cijeli život i stoga ne napreduju ni u vjerskom, ni u moralnom ni u poslovnom životu. Umjesto na opraštanje ljudi se
fiksiraju na svoje grijehe i krivice i ostaju njihovi robovi.
Zato je govor o zdravlju danas poželjan i u medicini i psihijatriji. Na duhovnom području je takav govor već polovica ozdravljenja. Stoga ćemo stalno naglašavati zdravlje, ali je nemoguće ne govoriti i o raznim oblicima pomanjkanja zdravlja duhovne duše, te o bolima koje su posljedice tog pomanjkanja. Nemoguće je izbjeći i govor o uzrocima manjka zdravlja. No, ostaje zadaća što naglašenije govoriti o zdravlju kao perspektivi i projektu. Iskustvo nam pokazuje da je ova promjena od govora o bolestima na govor o zdravlju već donijela vidne rezultate u hagioterapiji.
Zdravlje duha je ostvareno, ako čovjek osjeća da mu je život ispunjen, da ga ne opterećuje savjest nekom krivicom, da ima ispravne pogled na život, da je sposoban. S ljudima živjeti u suradnji i mirnom ophođenju, da je u dobrim odnosima sa Stvoriteljem.
Meditacija
Kad te patnja slomi, kad ne vidiš više ni tračak svjetla, kad si totalno depresivan i osamljen, potrudi se, potraži neko mjesto gdje možeš ostati neko vrijeme sam u potrazi za lijekovima.
Opusti se, diši odmjereno, i polako registriraj samo jedno: gle, ti postojiš, imaš ruke, noge, lice, jezik, glavu, slobodu… ti živiš. Nisi cijeli jadan, bolestan, ojađen.
Osloni se na to zdravo i dobro u tebi.
Otkrij kako je u tebi daleko više zdravlja nego bolesti, boli i patnje.
Sjeti se, ti nisi sam. I drugi plaču i pate, ali i izlaze iz patnje. I ti ćeš.
Postani svjestan, Netko je tu, tko te ljubi, simpatizira, tko je htio da ti postojiš.
Osoba, Bitak, Ljubav, Dobrota je tu i dodiruje tvoje ruke, tvoje čelo, tvoje misli.
Osloni se na prsa Svemogućega, on te htio, on za tebe živi i umire,
ti si mu biser, dragocjen si u njegovim očima.
Odmori umornu glavu i klonule ruke na njegovu ramenu.
On jedini može i hoće odnijeti tvoju tugu, osamu, bol, besmisao.
Odmori se uz njega kao u sjeni velikog hrasta.
Postani žir, koji počinje nicati da bi izrastao hrast.
Uzmi si dovoljno vremena da se odmoriš i izliječiš.
A onda polako pođi u novi dan.
