Piše: Marijana Ištvanović, hagioasistentica CHT Koprivnica
Koristim trenutke za pisanje, dok je moja unučica utonula u svoj dnevni san. Pomislih, idem se kratko javiti bakama, a možda ću potaknuti i kojeg djeda da nam se javi.
O, kako je lijepo biti dijete pored djeteta. Zagledana u te sklopljene očice u tišini sobe, u kojoj jedino čujem nježne mačje šape kako hodaju, razmišljam o toj čudesnoj tišini u koju je uronjeno ovo moje dijete i tko zna koje ljepote sniva. Tko to miluje taj čisti dječji duh, neiskvaren, dok to malo tijelo miruje. Sve ono najljepše skriveno je baš u dubinama tog nejakog i malog djeteta. Dok uživam u tim laganim udisajima i brzim otkucajima srdašca, kao da mi to dijete želi reći: „BAKO, OSTANI I TI TIHA OVIH SAT VREMENA, DA OSJETIŠ DA IMA NETKO TKO I TEBE NEIZMJERNO LJUBI I MILUJE”.
Pitam se ima li ljepših trenutaka od ovih?
Ostati u tišini, pored djeteta, i darovati svojoj duši mir i malo mašte, da se i ona nađe na nekoj šarenoj livadi. Treba povesti i unučice i gledati kako rastu u Dobroti, Istini, Ljubavi i Ljepoti. Dok je gledam, darujem joj svoje najljepše misli i znam da me čuje. I gle, na tren otvara svoje očice, vidi da je baka pored nje i SIGURNA JE te nastavlja spavati.
Ovo je moja poruka tebi, bako i djede, da i ti ostaviš sve svoje poslove i da uživaš u trenucima tišine, dok tvoje unuče spava. Molim te, hrani svoje unuče najljepšim pričama iz svojeg djetinjstva. Uskoro će proljeće; pođite na livadu, lovite leptira, divite se njegovim šarenim točkicama na krilima, radite vjenčiće od tratinčica, pušite maslačak, hodajte uz potok koji mirno teče… ZNAJ, NITKO NE DOŽIVLJAVA LJEPOTU PRIRODE I NE OSJEĆA KAO DIJETE. Dok dijete bezbrižno trči šarenom livadom, budi i ti, bako, djede, kao dijete.
Uči se diviti ljepoti. Neka te dijete nauči da je možda nebo plavije, da su ti mjesec i zvijezde tako blizu, da sunce toplije grije. Možda će i tebe unuče zamoliti da otvoriš i ti svoje dlanove kako bi ptičica sletjela i na tvoj dlan. Slušaj tu lijepu i zdravu dječju maštu. Ne zaboravi zahvaljivati Stvoritelju za to dijete koje je od Njega tek došlo i koje ti daruje komadić neba u tvoje dane.
Molim te, ne gledaj svoje sijede kose, drhtave i naborane ruke. One su znak da si bila/bio vrijedna/an u životu. Zagledaj se u svoje dubine koje su prepune životne mudrosti. Vadi iz te „škrinje” SAMO DOBRO od kojega će tvoje dijete rasti u ljubavi, ljepoti i sigurnosti.
LIJEPO JE ŠTO POSTOJIŠ, BAKO! LIJEPO JE ŠTO POSTOJIŠ, DJEDE!
Eto, bilo je to još jedno lijepo bakino buđenje uz svoju unučicu, makar kratko, ali buđenje u nekom NOVOM, BOLJEM, DJEČJEM SVIJETU, u kojem barem na tren nestane sve ono što nije dobro, a upali se poput lampice svjetlo LJUBAVI I DOBROTE. I završit ću riječima našeg profesora, riječima koje je tako često znao izreći: “DIJETE DA MI JE BITI“.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
