Piše: Kristina Jurković, hagioasistentica CDP-a Zagreb

Ponekad mislimo da smo se slučajno sreli, da je netko slučajno odabrao baš nama poslati poruku ili da je netko slučajno „ušetao u naš život“. A je li to uistinu tako? I što onda činimo s tim „slučajnim“ događajima?

Gledam na svaki takav „slučaj“ kao ponudu neraspakiranog dara koji stoji preda mnom. Na meni je samo da ga uočim, primim, raspakiram i diveći se obogatim svoje biće. Koje li miline tako susretati ljude! Koje li miline čuti što mi imaju za reći! Jer znam, u tom susretu stiže neočekivani dar za mene, nešto čega do sada u mome životu nije bilo. Nešto što i mene mijenja, potiče da se pokrenem, što me čini novom, bogatom, sretnom. Tako se zapravo događa život u meni i oko mene.

Zato me raduje susretati ljude, razgovarati s njima i primati ono što mi toga trenutka imaju za dati. Ali i davati od sebe ono što imam kao neprocjenjivi dar za njih. Predivna je ta razmjena dobara koja se događa u susretu dvoje ljudi: u komunikaciji, u pogledu, u gesti, u osmjehu, u dobrohotnosti čistog srca. Volim tako pobjeđivati u sebi strah i predrasude pred ljudima koje dovoljno ne poznajem. Jer tek tada otkrivam dragocjeni biser skriven u osobi preda mnom koju sam do tog trenutka gledala samo nekako izvana. Obraduje me kad u sebi nadiđem tremu i bojazan hoće li me i kako taj drugi primiti. Jer u tom nadilaženju iznova, s novim žarom, u sjećanje dozivam istinu o vlastitoj vrijednosti.

A nije uvijek tako bilo. Kada se samo sjetim koliko je iza mene propuštenih prilika za istinski susret, koliko skrivanja, bježanja pred ljudima. Razlog tome sada jasno vidim u mojoj zatvorenosti; bilo zbog straha da me taj drugi ne povrijedi ili da me kojom svojom riječi ne obezvrijedi, bilo da ne ispadnem dovoljno dobra, da se ne otkrije neka moja slabost. Jednostavno nisam imala svijest o tome tko sam zapravo ja? Tko je čovjek? Tko si ti?

Sve se to promijenilo u trenutku kada sam susrela Ljubav kao osobu i u tom susretu spoznala sebe kao bezuvjetno ljubljenu. Od te Ljubavi primila sam i samu sebe kao osobu, jedinstvenu i neponovljivu. Od Ljubavi koja je otkala čitav svemir i svijet u kojem živim, svako živo biće, pa tako i mene. 

Ako sam od same Ljubavi sazdana, onda je u meni dragocjenost kao što je dragocjena i Ljubav. To je istina koja je vječna i neuništiva kao što je vječna i neuništiva Ljubav. U toj istini moja je sloboda da mogu iznova otvorenog srca i s radošću primati drugoga na dar. Pa čak i onda kada postoji mogućnost da jedno drugo povrijedimo. Ništa zato, jer postoje učinkoviti antibiotici za takva stanja: opraštanje i kajanje, kao i prihvaćanje istine da kao čovjek jesam i „smijem biti slab(a)“. 

A istovremeno se podsjećati: „ja sam projekt“. „Ja nisam samo ono što sam sada, nego ono što tek mogu postati!“ I još k tome biti čvrsto uvjerena da Ljubav koja me stvorila, koja me i sada stvara, koja je trajno uz mene i za mene i čijim susretima se na poseban način radujem može i hoće sve okrnjeno u meni i u mojim odnosima s drugima ponovno obnoviti. 

Kao što poslije ogoljele, beživotne zime stiže rascvjetalo proljeće, pa toplo ljeto, pa jesen s obiljem plodova, tako i život u srcu čovjeka ima svoja godišnja doba. Kao što se izmjenjuju dani i noći, tako i čovjek u svome danu ima svoja stanja. Jednostavno, sve je to život. A ja sam odabrala živjeti! I zato prihvaćam svaki susret, svaku osobu, a i sebe prihvaćam, jer sam već prihvaćena i ljubljena. Prihvaćam svoj život, ovaj, konkretan, sa zahvalnošću. 

Jer živjeti je neprocjenjivi dar!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.