Kako se osloboditi ovisnosti o imanju i navikama?

Tomislav Ivančić, Ovisnost i sloboda 

Uz stvari smo vezani ako su nam one važnije od života. Stvar može biti neka uspomena, kuća, stan, dragocjen predmet, automobil, mjesto iz kojeg ne želimo otputovati. Stvari ižaravaju magičnu moć. Ako se čovjek u životu potpuno osloni na stvari umjesto na Boga, on postaje ovisan, što u njemu stvara traume, tjeskobe i strahove. Materijalno postaje idol, a to znači da se život osloni na nešto što je niže od čovjeka. Time preko stvari zle sile zarobljuju čovjeka.

Sveti Pavao upozorava da grijeh zavodi putem tijela.(Rim 7,18-25)

Stvari kojima robuje oduzmu Osobi slobodu, raspolažu čovjekom, ponižavaju ga i zavode na zloću. One razaraju njegov duh, donose psihičke bolesti i uzrokuju somatske. One onemogućuju osobi da živi odgovorno i slobodno. One se postavljaju gospodarima koji čovjekom vladaju i kojima on ropski služi. One zapravo rasčovječuju čovjeka, čine ga krivim te tako ubijaju i njegovu savjest. 

Sigurnost života može biti jedino u moralnim vrednotama jer one nikada ne propadaju. Ne može se služiti bogatstvu i Bogu, rekao je lsus. Kada stvari postanu ropstvo, kad ih se čovjek više ne može osloboditi, tada mu se čini kao da je neka druga, još jača moć došla da ga zarobljava.

Zabave, ples, igre na sreću, sportske priredbe i gledanje televizijskog programa mogu ljude snažno vezati. Kako postati opet slobodan?

Ponekad je dovoljno odreći se neke navike pa da se bude slobodan. Slijede primjeri: 

“Bilo je to u vrijeme kad sam počeo čitati Sveto pismo”, kaže inženjer D. “i kad sam došao u molitvenu skupinu. Bila je korizma. Baš se govorilo o odricanju i mene su riječi koje sam čuo zaintrigirale. Želio sam doći i sljedeći put na sastanak, jer sam čuo da se govori o susretu sa živim Bogom, što je meni bilo sasvim novo. Jedina nezgoda bila je u tome što su se sastanci održavali srijedom uvečer u 20 sati, a u isto se vrijeme događalo nešto gotovo životno važno za mene. Naime, športska srijeda na televiziji  u vrijeme održavanja najzanimljivijih utakmica. Lomio sam se cijeli tjedan i nekako ipak odlučio otići na sastanak. Opet novi poticaj i nova saznanja. Svaki novi tjedan bio je vrijeme lomljenja. Nakon nekog razdoblja primijetio sam da mirno odlazim na sastanak, premda me utakmice još uvijek jako zanimaju. No, novi je put bio privlačniji i ostao je takav do danas.”

Kada se čovjek nečega odreče, tada Bog ima slobodne ruke da višestruko pomogne. 

“Roditelji su mi dali veći iznos novca”, kaže N., inženjerka elektrotehnike, 28 godina, ” za koji sam planirala da će mi kasnije dobro doći. U međuvremenu sam nepažnjom izgubila neki novac koji je pripadao mojim prijateljima. Najprije sam malo kalkulirala jer mi je bilo žao da baš taj novac dam. Dok se u meni sve lomilo, rekla sam: Neka bude, odričem se toga novca, mjesec nakon toga radila sam neki posao u koji je bio uključen službeni put na Daleki Istok, gdje sam zaradila trostruko više nego što sam dala prijateljima da vratim dug. Bog se ne da nadmašiti u dobroti.

Mnogi ljudi se tuže da ne mogu postiti. 

“Odlučila sam jedan dan unatoč svemu postiti”, kaže A., ekonomistica. “Prvo olakšanje bilo je što se ne trebam brinuti što ću i kuhati i čitav dan je bio preda mnom. Osjetila sam se najedanput neobično slobodno. Posao je tekao vrlo mirno, ali kao rijeka neprestano. Nije ga trebalo prekidati zbog kave sendviča, gableca, nije ga trebalo odgađati, Nisam bila umorna od čekanja u redu u restoranu, nisam bila nervozna, ništa me hitno nije čekalo jer sam stalno bila na svom radnom mjestu. Neki dugo očekivani sastanci koji su stalno odgađani, dogodili su se, neke nedohvatljive rukovoditelje nisam trebala više tražiti, sami su mi se javili. Za sve sam imala vremena, čak i za molitvu. Bila sam laka poput ptice, pokretna, dobro raspoložena.

Kad god mije palo na pamet da bih mogla nešto pojesti ili kad sam bila malo gladna, samo bih se sjetila da ovo nije bezvezno gladovanje, zbog linije ili ljepote. Moj post ima svrhu i smisao. Željela sam da se dogodi nešto u mom malom pjevačkom zboru, željela sam da njegovo vodstvo i nadahnuće dođu odozgor – i u času bih bila opet sita i sretnija što je vrijeme više odmicalo. Sad znam da se takav osmišljeni post isplati i da postiže svoj cilj.”

Tjeskobna briga za egzistenciju, novac, plaću, može ljude odvesti u nemire. 

“Kad sam postala punoljetna”, kaže K., inženjerka poljoprivrede, “trebala sam na svoje ime dobivati određen iznos novca koji mi je zakonom pripadao, i to bi mi za moj daljnji život bio jedini siguran izvor. No nisam htjela primiti taj novac, prije svega zato što nije dragovoljno dan, a drugo, zato što sam htjela biti slobodna od obveze primanja tog novca. Htjela sam povjerovati da je Bog koji me rodio također Otac koji se brine za mene. Tako sam rekla svome Bogu: Ti si me rodio, ti se i brini za mene. Moji prijatelji i znanci su me odgovarali od takva postupka. Malo su me pokolebali, ali sam ipak rekla:

Oče, u tebe se pouzdajem. Šest je godina nakon te odluke prošlo, uistinu nikad nisam oskudijevala ni u čemu, uvijek sam imala toliko da sam mogla i drugima davati.”

Bog može čovjeka Čudesno osloboditi i okrenuti na svoj put.

“Pripremao sam se i sve svoje aktivnosti”, kaže M., inženjer prometa, “usmjeravao na poslove koji bi meni i obitelji donijeli rješenje svih egzistencijalnih briga. Uzeo sam kredit za razvitak male privrede i kupio  vrlo skup poslovni automobil, obišao sve prijašnje poslovne partnere i počeo pisati velike ponude i praviti velike planove. Automobil koji je stajao parkiran pred kućom često sam pogledavao da možda nije oštećen. Nisam ga htio voziti ni po snijegu zbog soli na cesti. A onda je pao silan snijeg s krova moje zgrade baš na taj automobil i uništio ga. Susjedi su me počeli sažalijevati i time u meni još više poticali potrebu za mrmljanjem na tu situaciju. Poslovi su također počeli zapinjati i neki su od njih bili odgođeni za neka bolja vremena, jer nema novca. U mislima sam se počeo hvatati za neki drugi posao ili ponudu, no kad bih nazvao i pitao što je s tim, odgovor bi bio da će možda biti, a možda ne.

Kad su se dakle mostovi počeli rušiti, odlučio sam ustajati svako jutro rano i moliti. Najprije s nakanom da me Bog izbavi iz te situacije. Nakon nekoliko dana ništa se osobito nije događalo, rekao bih da su svi izvanjski znakovi bili još gori. U molitvenom nestrpljenju počeo sam pitati što je sve to meni trebalo, kad će to već jednom proći. Kad u tom pitanju jednog jutra prostruji kroz mene kao munja jedna spoznaja: Zar bih ja ovako strasno i žarko molio da mi se to sve nije dogodilo.

Zapazio sam da to ne pitam  ja sam sebe, nego da me to Bog pita, Došlo mi je da skačem od veselja! Ovo je za mene bio kraj te pustinje i počeo sam zahvaljivati za sve što je bilo i za sve

sve što će doći. Sloboda je tu. A onda, kao da se nešto počelo odmotavati: poslovi su počeli dolaziti kao sami od sebe i novac za popravak automobila izvirao je na neki čudan način.

Kako sam zapravo bio neiskusan u vjeri, šteta. Kušnje su divne!”

Pouzdanje u Boga može spasiti život. 

D. pripovijeda kako je jednog ljetnog dana išao loviti ribe na Kornate. “Dok smo još putovali, nasred Kornata, ujela me osa u nogu i žlijezde su mi natekle. Prijatelji na brodu su se prestrašili, jer je do bolnice trebalo 3 do 4 sata vožnje brodom. Tada sam zamolio Gospodina da stavi ruku na mene i na moje tijelo i rekao sam: ‘Gospodine, ako je tvoja volja, neka umrem! Kad sam to rekao, moji prijatelji nisu znali da li da se smiju ili da plaču. Sve je prošlo odjednom, dok smo vozili natrag. Tad su oni postali ljuti što prije nisu bacili parangal tamo gdje su htjeli. Riješio sam im i to. Rekao sam da se ne ljute i da ga bace ovdje gdje upravo sad jesmo, makar je plićak i makar se ne nadaju da će tu išta uloviti. Međutim, kad smo ujutro došli, parangal je bio pun ribe.”

“U Sarajevu me je susrela gospođa S. i rekla da sam joj prije godinu dana savjetovao da moli za svog bliskog rođaka koji je alkoholičar već 17 godina i koji gotovo svaki drugi dan mrtav-pijan biva dovezen kući”, priča svećenik T. “Odgovorio Sam joj da treba oprostiti od srca, zavoljeti ga, zahvaljivati Bogu za njega i predati ga u Božju volju i tad će sigurno Ozdraviti.”

Ona se nasmijala a onda i naljutila govoreći da pričam gluposti. Ta ona već više od 10 godina

moli za njega, pa se ništa ne događa. Kako će mu oprostiti kad je maltretira svaki dan i kako će ga zavoljeti takvog kad je odvratan. Pogotovo je bilo nemoguće zahvaljivati  Bogu što joj je dao takvog rođaka. Rekao sam joj da Bog uvijek čini dobro, i da Bog putem tog alkoholizma želi nju odvesti u neko dobro. Očito je hoće naučiti drugačije i bolje moliti. 

Otišla je ljuta kući i te večeri opet vidjela kako su dovozili njezinoga rođaka mrtva-pijana.

Odlučila je, nikada mu neće oprostiti niti moliti za njega. Prolazili su tjedni i ona više nije izdržala.

Odlučila je ipak upotrijebiti recept koji sam joj rekao. I nakon manje od mjesec dana njezin je rođak prestao piti i već više od godinu dana nije uzeo ni kapljicu alkohola.

Molitva pomaže da se ljudi promijene i oslobode bezrazložne mržnje. 

Na seminaru u Željeznom u Austriji prišla je jedna gospođa svećeniku J. i zamolila ga da joj kaže kako da pomogne sinu koji već deset godina, u teškoj mržnji na nju i obitelj, bježi od kuće i nema ga natrag. Pokušao je samoubojstvo, pa je spašen, ima izvanbračno dijete, živi u stalnoj opasností od smrti. Svećenik je rekao toj gospođi neka najprije od srca oprosti svome sinu, neka i sama prizna pred Gospodinom svo] grijeh, jer ga je vezala uza se ili ga nije voljela u djetinjstvu, neka zatim Bogu zahvaljuje za njega što joj ga je dao takvoga, a onda neka ga zavoli baš takvog kakav jest i preda volji Božjoj.

Nije prošlo ni 25 dana, a gospođa je svećeniku napisalo pismo. Pisalo je: 

“Onako se sve dogodilo točno kako ste me naučili moliti, dvadeset  pet dana sam činila, i dvadesetpeti dan odjednom mi se sin javio telefonom nakon deset godina i rekao: ‘Majko, dolazim ti kući!  Hoćeš li mi oprostiti majko, nešto se sa mnom veliko dogodilo u posljednjih desetak dana, ni ja sebe ne razumijem, ali nesretan sam dok se s tobom ne pomirim.’

Nakon sat vremena već u dvorištu, preda mnom. Zagrlili smo se kao nikada u životu, a onda smo dva sata razgovarali i plakali. Sin je rekao da mu se u posljednjih deset dana nešto događa, da je odlučio postati vjernik, da je našao i djevojku vjernicu i da traži moj, majčin blagoslov za tu ženidbu. Nakon toga ne samo da se moj sin vratio, obratio i sredio svoj život, nego i moje dvije kćerke, iako prije toga nisu nikako mogle ići na duhovnu obnovu, pošle su na drugi evangelizacijski seminar, obratile se, sredile svoje civilne brakove i svoje živote.”

Majka cvate od sreće i zahvaljuje Bogu što je blizu i čini čudesa i danas.

Total
0
Shares
Prev
OPROSTITI SEBI

OPROSTITI SEBI

Prije par dana nenamjerno sam učinila jednu pogrešku koja na svu sreću nije

Next
“Radost patnje” – Koračati naprijed

“Radost patnje” – Koračati naprijed

Bila sam kroz život u grešnim situacijama i grešnim stanjima


Ovaj sadržaj je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti  za tiskano ili online izdanje. Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Možda će vas zanimati