Prije par dana nenamjerno sam učinila jednu pogrešku koja na svu sreću nije imala nikakve veće objektivne štete, no odnosila se na potrebe druge osobe i time sam, želeći joj učiniti dobro, omaškom učinila loše. U tom trenutku osjećala sam se tužno i iako su mi svi govorili da to nije neka velika stvar i da se sve to može popraviti, sama sam sebi zamjerila taj propust i cijeli dan ga nisam mogla otpustiti iz svojih misli. Tako djeluje zlo. Trudi se držati nas zarobljene u negativnim razmišljanjima, “vrtiti nas u krug” i zadržavati naš pogled na onome što smo krivo učinili ili smo propustili učiniti ili pak na uvredi i strahu koje smo doživjeli. Puno puta smo čitali i slušali o važnosti i ljekovitosti praštanja i kajanja i to najčešće u odnosu prema drugima. No, ovo osobno doživljeno iskustvo navelo me da se pitam: “Znam li se pokajati i sebi oprostiti? Znam li zamoliti svoju dušu da mi oprosti moj propust, moju grešku? Vjerujem li da će mi biti oprošteno? Iz razgovora s ljudima, pogotovo onim starijima, često primjećujem kako sebi zamjeraju neka djela iz prošlosti, u svom odnosu prema supružniku, prema djeci, članovima obitelji. Svima nam je dobro poznata ona: ” E da mi je vratiti vrijeme, sada bih sigurno drugačije…”, zar ne? Neki pak zamjeraju sebi što su propustili dobre prilike u životu, nisu upisali školu ili fakultet koji su htjeli, nisu ostvarili neki svoj talent, neku duboku čežnju ili su pak hodili nekim “krivudavim” putevima ne poštujući prirodno moralni zakon koji nam je darovan…
Kako sebi oprostiti? Prvo, sjeti se čovječe tko si. Posvjesti si čiji si…Kome je tvoja savjest odgovorna? Ako znaš i svojim si životom uvjeren da je Stvoritelj tvoj Otac, da je On izvor tvoga života koji je Ljubav sama, onda se pitaj: Može li me takva Ljubav suditi? Hoće li me ona opravdati? Hoće! Hoće li me ponovno podignuti u mome dostojanstvu? Sigurno hoće! Hoće li me razumijeti? Hoće, bolje od svih drugih. Zamjerati i ne oprostiti sebi bio bi znak da još uvijek vjerujemo zlu, da još uvijek nismo uzdigli svoj pogled, da ne živimo danas već u prošlosti i ono najtužnije da se toj Ljubavi nismo odazvali, da je nismo primili i poslušali.
“Dijete moje, ako te ja ne osuđujem, zašto si ti tako oštar prema sebi? Vjeruj da si opravdan i da ti je sve oprošteno čim si se iskrena srca pokajao i zamolio za oproštenje. I ne vraćaj se više na ono što je prošlo. Od danas si nov čovjek i sve što imaš jest ono što je pred tobom! Zato što duh nadilazi naše ograničenosti ti i ja danas možemo započeti iznova i ispraviti učinjene pogreške i propuste. Nije li upravo to radosna vijest za svakoga od nas? Radujem se, dragi čitatelju, što ćeš već danas iznova sebe zagrliti i krenuti hrabro naprijed!
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
