Jutros mi na putu prema poslu ususret dolazi gospodin na biciklu. Ja sam koračala zamišljena u svojim mislima pa nisam niti primjetila kako je zastao i propustio me da prodjem. Zahvalila sam mu se, a on mi se nasmiješio i rekao: “I lijep dan vam želim!” Uzvratila sam mu i nastavila dalje sa osmijehom na licu i nekom lijepom toplinom u srcu. Toliko je ljudi oko nas koji uistinu iskreno donose lice dobroga i lijepoga u ovaj svijet svojim riječima, gestima i djelima, tako jednostavno i spontano.
No, nažalost, nedavno sam imala i sasvim suprotno iskustvo, jedna gospođa na mom radnom mjestu je bila vrlo neugodna, “sipala” je verbalne prijetnje, okrivljavala i optuživala moje kolege, pa čak i ponižavala njihovo dostojanstvo. Pitala sam se zašto neki ljudi reagiraju mirno, a neki drugi, pak, u istoj ili sličnoj situaciji, imaju potrebu prijetiti, povisivati ton i vidjeti samo ono loše? U potrazi za odgovorima posegnula sam za knjigom profesora Ivančića “Agresivnost i povjerenje”. U jednom poglavlju on piše ovako: “Čovjek agresivnošću nešto brani ili nešto želi postići. Na duhovnoj razini to je obrana vlastite osobe, života i časti. Duhovnost je slobodan odgovor stvorenja na slobodan poziv Stvoritelja. Ona je prije svega nenasilje kao odgovor izričitom nenasilju Stvoritelja.”
U jednom drugom poglavlju profesor nas već uvodi u prve dijagnostičke korake i kaže: “Čovjek je ranjen i bolestan u svojoj duhovnoj strukturi i iz toga reagira agresivno. Takvo temeljno razumijevanje samog izvora agresivnosti omogućuje da se u takvom čovjeku i njegovoj okolini stiša reakcija na agresivnost, te da se rodi sućut za njega, koja se onda pretvara u razumijevanje i ljubav prema tom konkretnom patniku. Tako se rađa simpatija za čovjeka, bez obzira na njegova djela i geste, što omogućuje drugačiji kontakt i komunikaciju s njim, neminovno u njemu otvarajući prostore povjerenja, iskrenosti i osjećaja da više nije ugrožen i da se ne mora braniti.” Ove rečenice su me potaknule da promislim kako je baš svaki čovjek potreban pažnje, bliskosti, iskrene sućuti, a napose onaj koji je doživio poniženje, odbačenost ili grubost bilo koje vrste. Takav čovjek “riče” jer ga boli, jer pati i potreban mu je netko tko će mu reći: “Slušam te. Imam vremena za tebe. Samo reci…”.
Koliko je lakše komunicirati s takvom osobom, koja je možda i u tvojoj blizini, dragi prijatelju, ako si posvijestiš kako je unatoč svemu u dubinama te osobe dobrota, kada je promotriš “iza” njenih grubih reakcija, kada njene ružne riječi doživiš kao njenu nemoć i odlučiš da ćeš čuvati svoje i njeno dostojanstvo i nećeš ići tim “skliskim” putem ljutnje i mržnje već onim kojeg nam Stvoritelj pokazuje, a to je put ljubavi, put praštanja i put prihvaćanja. Ponos je tada na tvojoj strani. Dobra riječ o drugome iznova “rađa” prijateljstvo, iskreno priznanje izgrađuje bračni odnos, dobrohotnost gradi “porušene” mostove među ljudima. Svaki dan nam je poziv da budemo takvi ljudi koji će moći jedni druge iskreno gledati u oči, oni koji grade odnose umjesto da ih raskidaju, koji znaju gledati “preko” uvrede umjesto da u njoj ostaju i koji se znaju iskrena srca radovati životu. I baš poput želje dragog prolaznika na biciklu jutros – i ja tebi želim lijep i radostan dan!
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
