Nakon par tjedana izbivanja iz Zagreba vratila sam se kući. Već pri ulasku u dvorište primjetila sam kako su se naše ruže razrasle, bršljen popeo visoko po fasadi, a korov počeo probijati kroz kamene ploče, čak je i ulazne stepenice prekrila sitna prašina. Pomislila sam kako se izvana može primjetiti da nikoga već neko vrijeme nije bilo u kući. Ova slika poslužila mi je da promislim o svojoj duši. Je li ona postala pomalo “zapuštena”? Ima li u njoj onoga što treba nanovo obrezati, urediti? Ima li u njoj Života?
Primjećujem kako je potrebno svaki dan, malo po malo, osluškivati kako duša diše. Od čega ona živi? Gdje se u mome danu događaju susreti sa Izvorom života koji moju dušu čini oživljenom? Ako nema tih susreta čovjek lako postaje zarobljen “korovom” optuživanja, krivice, straha ili sažaljenja, njegova nada i radost pomalo venu, a oholost i samodostatnost “šire svoje grane” tako da više ne primjećujemo druge ili nam oni postaju nevažni. Vrati se ovih dana kući svoga bića, svome središtu! Otvori širom vrata srca da se Ljubav iznova može nastaniti u svaki njegov kutak. Izbaci sve one negativne i optužujuće misli.
Promišljam kako je kuća u kojoj borave ljudi uvijek puna, ispunjena nekad lijepim, no, ponekad i onim teškim trenucima, no, u njoj je svjetlo upaljeno, u njoj se stvara, radi, uči, smije i plače, grli i ljubi. Tužno je vidjeti napuštenu i urušenu kuću pokraj ceste, zar ne? Ona više nikome ne služi. No, još je bolnije susresti dušu koja je usamljena, ovisna, razorena zlom, koja ne vidi ništa dobro u svome životu, srlja u propast i olako se predaje. Budimo zato svjetionici jedni drugima u izazovima života. Neka naše kuće, naša radna mjesta, naša mjesta susretanja, budu mjesta ljubavi i novih nada, mjesta praštanja i prihvaćanja, mjesta strpljivog i smirenog djelovanja. Uvijek se radujem vratiti kući nakon dalekog puta. Još je ljepše i dragocjenije iznova donijeti odluku za dobro, za istinu, ustrajati, nečega se odreći, upaliti novo svijetlo u nekoj tmurnoj životnoj situaciji, usvojiti dobru naviku, izgraditi novu vrlinu, pružiti drugome “smještaj” u svome srcu…U danima koji su pred nama želim nam obilje takvih duhovnih plodova i iskustava. Neka svijetlo u “kući naše duše” uvijek snažno svijetli i nikada ne gasne, te da usprkos svim poteškoćama na koje nailazimo, koje nas baš poput dosadnog korova guše, uvijek znamo da je temelj svakog života sam Stvoritelj i da nas nakon svih naših putovanja, lutanja i traženja uvijek strpljivo čeka na pragu našeg središta, naše duše.
https://hagio.hr/kolumne/iz-pera-hagioasistenta/iz-pera-hagiasistenta-2/
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
