Nagovor evangelizatorima ( 20. lipnja 2016.), Tomislav Ivančić

1. Hrvatska riječ molitva obično označuje da je to neka molba i  onda svi mislimo da moliti znači nešto isprositi od Boga. Molitva je po Sv. pismu i slavljenje, i hvaljenje, i klanjanje, i prigovaranje Bogu, i kajanje, i praštanje. Stotine stvari. Međutim, bit molitve uvijek je drugovanje s Bogom, prijateljevanje s Bogom, komunikacija s Bogom. Sve drugo, klanjanje, i ovo, i ono, i slavljenje, sve drugo nalazi svoje ispunjenje kad si s Bogom. Sve drugo nema smisla, ni slaviti, ni hvaliti, ni klanjati se, ako nisi s Bogom. Svjestan i svjesno prisutan. Zato, molitva je uvijek razgovor s Bogom, i to razgovor koji je više slušanje nego govor. Bog ne uslišava naše molitve, nego svoja obećanja.  

2. Druga je pogreška što mislimo da je molitva to da nađemo vremena za molitvu. To je kao da tražiš neko vrijeme za disanje. Molitva je disanje ljudske duše, kažu dokumenti Crkve. Molitva je hrana ljudskoj duši. Tijelo bez hrane omlohavi i umire. Duša bez molitve umire i omlohavi. Zato je najvažnije shvatiti: molitva mora biti 24 sata, stalno. Uvijek i bez prestanka molite, kaže sv. Pavao. Uvijek. Vremena molitve mogu ti poslužiti samo da tada obnoviš žar kako se ne bi ugasio. Sv. Augustin, a onda i Ćiril Jeruzalemski, ali i drugi, toliko lijepo o tome govore. Kažu: ako nisi stalno s Bogom, to onda ni nije molitva. Nećeš se moći sabrati ni onih pet minuta u danu ako nisi cijeli dan s Njime. 

Zato morate početi učiti tako moliti da si uvijek, što god da činiš, svjestan: „Isuse, ti si uz mene.“

Primjerice, kad trebaš govoriti, naljutio si se, pitaj Isusa: „Što sad da radimo nas dvojica?“ Neka ti On riješi. Obradovao si se: “Isuse, raduješ li se i ti sa mnom?“ Trebaš nešto napisati: „Gospodine, diktiraj.“ Trebaš nekoga nazvati: „Gospodine, hoćemo li ga dobiti? Što da mu kažem?“ Naučite se uvijek očekivati njegovo nadahnuće. „Dat će vam se u onaj čas što i kako treba govoriti jer ne govorite vi, nego Duh Oca mojega govori u vama.

Ono što vam želim reći je da sad trenirate baš 24 sata biti s Isusom. Navečer kad liježeš, dok nisi zaspao, samo reci: „Isuse, jesi tu? Tu si. Dobro je.“ Trudi se nekoliko dana osjetiti Njegovu blizinu kad ideš spavati. Osjetit ćeš kako poslije toga to normalno  dolazi. Postaje jedna dobra navika. Najedanput, ti si s Njime i to je radost neizmjerna. Jednako tako čini i kad se probudiš. Onda ćeš sanjati po noći, onda ćeš osjetiti u snu nekakav mir i daleko dublji odmor nego li bez Njega. Zatim, kad se umivaš, briješ, češljaš, oblačiš se: „Isuse, sad ćemo ovo, sad ono.“ Dakle, stalno, stalno biti s Njime. Učite se, dakle, tako otključati i zaključati vrata, skuhati, pojesti, popiti, ali uvijek s Njime. Ako ste sami za stolom: „Ah, i ti si tu. Bravo.Vidjet ćete kako će se polako vaše srce tako otvoriti da ćete stalno imati Njegovu prisutnost. 

Sad stalno osjećate kao da Boga nema, kao da je odsutan, kao da je strahovito teško biti sabran, kao da moliti znači: “Ajde, izgovorit ću te molitve i dobro.“ To je tako zato što je naše srce naviknuto da ne bude s Bogom. Nije to da je moliti teško, nije ni to da Bog nije uvijek s nama. Bog ne može ne biti s tobom. Nema tamne noći u Bogu. On je uvijek svjetlo, ali naše nas navike od Njega dijele. Zato to treba prekinuti, raskinuti krivu naviku i početi s Njime biti. Vidjet ćete kako je to novo disanje duše. To je nova snaga koju dobiješ, nova radost, novi humor, nova nadahnuća, mir, zdravlje, sigurnost, budućnost. To je kraljevstvo Božje. Đavao nas okiva u svome kraljevstvu. On stvara u nama navike, ovisnosti. Isus kida okove, stvara slobodu i kaže: „Pođi sa mnom. Iziđi iz tog logora smrti.“ 

3. Da biste mogli 24 sata tako činiti, potrebno je imati jedan uobičajen i jedan naviknuti gotovo tempo u kojem se neprestano znaš odreći toga da ti se ne da, odnosno onoga što ti sad hoće prekinuti molitvu. To se zove odricanje, pokora, savladavanje strasti, ulaženje u slobodu. Moraš se učiti, dakle, svladati se u govoru, svladavati se u reakcijama, svladavati se u jelu, piću, svladavati se na razne druge načine. Uvijek biti umjeren. Tek kad se odričeš, onda si sposoban biti s Bogom. Vidjet ćete, čim hoćeš biti s Bogom, odmah ti nešto slađe dođe. 

Kad se radi o tome, onda uvijek mislite da je nama tijelo ono prvo što mi doživljavamo. Tijelo, tijelo, tijelo. To je vidljivo, opipljivo. Sve je tijelo. Na zemlji smo. Duh jedva da dođe do izražaja, jedva da negdje malo proradi. Jedva da negdje ima slobodu primiti Božju riječ. Jedva, jedva, jedva. Tijelo je ono koje zarobljava. Kad kažem tijelo, to su najprije potrebe tijela, a onda užitci tijela, a onda bezobraznost tijela, mlitavost, mlohavost. Ne da mi se, pospanost, acedia, kako kažu crkveni oci. No, upravo u takvim situacijama pospanosti, kad ti se ne da, tada treba zapravo moliti. To uvijek donosi neizmjerne radosti. Kad ti se čini: „Dosta mi je svega, joj, sad bih trebao odmoriti se, sad bih trebao nešto pojesti, sad bih trebao nazvati nekog“, baš tad moli. Učite se biti gospodari svoga tijela. Učite se da osoba gospodari, a ne da tijelo bude gospodar jer preko tijela đavao nama upravlja. On je bačen na zemlju, njemu je dano da nas ovdje napastuje. Zemlja je pustinja kamo nas duh vodi da budemo kušani. Zato molimo tako ozbiljno u Očenašu: „ Nemoj da padnemo u napasti, nego nas oslobodi od zloga.“ To su dva zadnja vapaja Očenaša.

Đavao obilazi kao ričući lav, i to preko tijela, pazite. On koristi snage našeg tijela. I napravit će da imaš stotinu razloga: „Ne, sad ću ovo, sad ću ono, ne, najprije ću ono, poslije ću moliti.“ Gotovo. Isus je kucao na vrata, a ti si mu viknuo: „Ne, nemam sad vremena, dođi drugi put.“ Neće više nikad doći. Boga si potjerao s vlastitih vrata. Bit je kraljevstva Božjega da tamo treba prijeći, prijatelji dragi. Mi smo stalno u ovom kraljevstvu zato što smo u tijelu. Što se više odričeš, ti više prelaziš na onu drugu stranu i sve više snage i gospodstva nad sobom dobivaš. Tad si kreativan. 

Zaključak

1. Trebamo znati što je molitva: susretanje s Bogom, stalni kontakt s Bogom. Stalno, stalno s Njime biti.

2. Moliti neprestano, 24 sata, a ne da u nekim trenucima daš Bogu da ima prilike s tobom razgovarati jer bez Boga ti ne možeš živjeti. On je korijen tvoga života, On je pluća tvoje duše, On je tvoj život. Kad nisi s Njime, nemaš života.

3. Dakle, stalno biti s Bogom i moliti, a moliti ne znači pričati Bogu, nego upravo slušati ga, susresti se. Pitati ga: „Kako si, Isuse? Jesi ti što odspavao? Hoćeš li ti štogod pojesti? Hoćeš li mi ti reći koga da nazovem, pa da javim za novu evangelizaciju? Reci, Gospodine.Znati se oslanjati na Isusa. Da bi to uspio, moraš naučiti tijelu reći ne, a to znači sotoni reći ne, da ti ne bude važno ovdje živjeti., nego vječno živjeti. Ljudi postaju veliki samo onda kad se znaju odreći svojih želja. U tijelu su strasti, a strast znači strašno velika želja, čežnja za nekim užitkom. To te ubije. Zašto se rastavljaju brakovi? Zašto se abortiraju djeca? Zašto se ljudi korumpiraju? Zašto, zašto? Sve zbog tijela. 

Sad ćete vidjeti, kada dođe Isusu, u Božje kraljevstvo, kako vaše tijelo odmah oživi. Ovdje ste tihi, a kad ste u Božjem kraljevstvu, evangelizirate da je milina. Vidjet ćete, to su strašno konkretne stvari. Znam kad ujutro meditiram, samo probam od svog stola ili od kapelice doći do prozora: „Ne, Isuse, baš ću biti s Tobom.“ Ma kakvi. Baš hoću. Onda uvijek iznova, iznova. I nema druge. Točno vidiš kako te zavede, a da nisi ni primijetio.  

Mi zaboravljamo da je ljudski život borba i tko se ne odreče svega, i vlastitog života, ne može biti Njegov učenik. Ne može ići za Njim. Ne može, ne može. Nemoj se zavaravati. Time što si se dobro najeo, pa si se naspavao, pa imaš dobar auto, pa onda dobro društvo, pa gledaš utakmicu jednu za drugom, pa onda ti je ona životno važna, gotovo je. Tebe nema, ti više ne živiš. Ti si već u paklu. Đavao ti daje na Zemlji nešto malo užitka i točka, a dalje više nemaš ništa. Dakle, znati se odricati, znati što je to odricanje, znati što to znači upravljati svojim tijelom, što to znači da ja sada to radim i nema druge!

1.1.Molitva praktično

Pogledaj čezne li tvoja duša ikada za molitvom ili ti je molitva uvijek muka? „Jooj, nisam danas molio, a jooj kud sad?“ Zamisli kako je to kad ti neki tvoj prijatelj ili žena kaže: „A joj, još sad moram njega nazvati, moram još s njime razgovarati, kako je dosadan.“ To te duboko vrijeđa, a zamisli da to Bogu kažeš! Imaš li ikada čežnju za molitvom? Sjeti se što je za tebe molitva? Kako ti promatraš molitvu? 

Sad odmah otvori vrata Isusu da uđe u tebe. Kako ćeš to učiniti?           

Tako da si svjestan:“ Ti si tu. To Ti  čekaš.“ Moram maknuti grijeh jer grijeh i Bog ne idu skupa. „Oprosti mi, Bože, oprostite mi, ljudi, što sam vas povrijedio.“

Ako ja ne oprostim, ni meni se ne može oprostiti makar se kajem. Što tko sije, to će i žeti. Daji i dobit ćeš. Moram oprostiti da bih bio čist, da bi kroz moja vrata Isus mogao ući k meni.

Tri točke: svjesno gledati Isusa, moliti za oproštenje i oprostiti. 

Gledaj, gdje to Isusa zoveš u sebe, kamo on to treba ući? Gdje je to u tebi prostor gdje ćete vi biti zajedno? Gdje? Je li to tvoja osoba, tvoj ja? Ti i ja, Isuse. Je li to tvoja savjest? „Reci, Gospodine, učinit ću.“ Je li to tvoj život? „O tebi zavisi, Isuse, jer ti si život. Tu ćemo razgovarati.“ Je li to tvoj intelekt? Najedanput vidiš cjelinu svega i Njega. Je li to tvoja svijest? Sve ti je jasno, On je sve, u njemu je sve, po njemu sve dolazi. Je li to tvoja sloboda u koju On ulazi? Gdje ćete to vas dvojica sjesti i razgovarati? Gdje ćeš to zatvoriti vrata da budete samo vas dvoje? Gdje ćete vi moći zajedno biti? 

 „Isuse, ovo je nova etapa u mome životu. Od mene se traži oštar iskorak. Ja moram nešto učiniti. Reci mi, Isuse, kako ti to daješ, što ti to daješ da bih ja mogao biti nov čovjek?“ Gledaj kako Isus polaže ruke na tebe i kaže: „Moj Duh, sila moga Duha, ona će biti na tebi i zato ćeš moći svladati svako zlo i zapreku.“ Isusov Duh.

Na kraju ga zapitaj:Gospodine, što ti misliš o meni? Hoće li biti što od mene? Možeš li ti na mene računati? Što ti o meni misliš, Isuse? Što ja tebi predstavljam? Tko sam ja tebi? Isuse, strah me je za mene. Ako me ti sada ne zadržiš, ako me ne zaštitiš, propast ću. Ti vidiš da nisam ispunio ni polovicu od onoga što si od mene očekivao. Oprosti. Ovaj tjedan ću ja održati seminar, i to sebi. Poseban seminar, oštar, čvrst. Ja ću održati sebi seminar od večeras do nedjelje. Pokušaj, Gospodine, sa mnom, možda se ipak promijenim.” 


 Pokušajte ponoviti u sebi, jeste li upamtili  sve te etape:

  • Što je za mene molitva? 
  • Idem Isusa uvesti u sebe, idem mu otvoriti vrata.
  • Ne mogu ako nisam sabran i ako se ne kajem te ako ne oprostim. 
  • Kamo ja to Isusa uvodim? U što u meni? U koje predjele moje svijesti, moga života?  
  • Isuse, daj mi snage. Što misliš o meni? Isplati li ti se još sa mnom truditi i mučiti? Hoću li ti biti Ivan koji ide za tobom, Isuse, sve do dvora velikog svećenika i križa ili Petar koji te je zatajio ili Juda koji te izdao? Gdje sam ja? Ti si pobijedio svijet, Isuse, vjerujem ti.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakZa dobar dan – iz pera hagioasistenta
Sljedeći članakSudbonosna pitanja treći dio – Tomislav Ivančić
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)