OBRISATI SUZU
Neki dan sam pročitala kratku priču koja kaže kako je žena jednog poznatog i slavnog znanstvenika, kandidata za Nobelovu nagradu iz kemije, često bila tužna i sama, jer je njen muž rijetko bio kod kuće. Držao je brojne seminare i predavanja na raznim stranama svijeta. I kad god bi vidio ženu uplakanu, grubo bi je prekorio. Jednoga dana, gledajući je uplakanu, muž je prstom prešao po njenom licu i uhvatio krupnu suzu. Unio joj se u lice i hladno rekao:” Kakva smisla ima plakati? Gledaj, suze su nešto malo bjelančevina, malo natrija, kalcija, glukoze, proteina i ugljika…u zanemarivim količinama. Što je suza? Beskorisna izlučevina prljave vode.”
Promatrajući svijet u kome živimo često mi se čini kako čovjek puno puta uistinu postaje samo objekt. Objekt za zaradu, objekt za status, objekt za manipulaciju, objekt za nagone, objekt za modu…Čemu plakati, pita se ovaj znanstvenik? Suvremeni čovjek više ne plače gledajući ratne slike i pogibelji, već prebacuje drugi program na televizoru ili novu vijest na mobitelu. Dok prosjak pruža ruku na ulici, čovjek današnjice prolazi pokraj njega bez osvrtanja i u svojoj strci ne primjećuje ništa drugo oko sebe.
Život je postao nešto što se podrazumijeva, a ne ono za što je potrebno neprestano zahvaljivati. I da, potrebno je pustiti suzu, jer nam ona potvrđuje da smo ljudi, krhka bića, koja neizmjerno trebaju svoga Stvoritelja. Pustiti suzu ne znači biti slab niti kukavica. Suza nam pokazuje da smo ljudi koji osjećamo, suosjećamo, doživljavamo, da smo živi, da nas nešto pogađa ili raduje…Samo oholi i samodostatni ljudi ne znaju zagrliti drugoga, poljubiti drugoga, nasmijati se od srca, tugovati s nekim u njegovoj boli, radovati se nečijem uspjehu…Biti čovjek kakvim nas je sam Stvoritelj zamislio danas je veliki izazov! Čovjek koji spoznaje svoje dostojanstvo i svoju dragocjenost, čovjek koji je spreman za drugoga podnijeti žrtvu, pa i dati svoj život. Čovjek koji ljubi i rado oprašta, moralan i čestit, onaj koji stvara i razvija, koji donosi nadu i radost…
Bolji i drugačiji svijet, dragi prijajtelju, započinje i mojom i tvojom promjenom! Hocu li ja zamijetiti suzu u oku svoga bližnjega, hoću li biti uz njega kad mu je teško? Hoću li drugoga nositi Stvoritelju kada on to nije u stanju sam? Znam li “podmetnuti svoja leđa” kada zatreba ili se radije negdje sakrijem u svoju ugodu? Moje iskustvo mi govori da nema ljepšega od brisanja suze čovjeku koji pati, od darivanja drugima, u tišini, u skrovitosti, bez “nagrade” i pljeska društva, iskrena i puna srca…Tu je mjesto moga susreta sa samim Stvoriteljem! Radosna vijest tvoga i moga života je da Stvoritelj briše svaku suzu sa naših lica! To nam je obećao, na nama je da Mu povjerujemo…
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
