Piše: Ana Perišić
Nema čovjeka koji bar u nečemu nije sklon ovisničkom ponašanju. Uzrok leži u ranjenosti ljudske naravi, njezinoj nesavršenosti i nemoći da se uvijek i sasvim opredjeljuje samo za dobro. No promatrajući samu ovisnost svaki slučaj nije jednako težak te time ni savladiv. Najvažnije je da se pronađu uzrok i izvori ovisnosti te na koncu posreduje valjana terapija, tj. da se čovjeka dovede do stvarne slobode i odgovornosti. Budući da je čovjek temeljno pozvan biti stvorenje nad svakim drugim stvorenjem, njegova egzistencija jest sloboda.
Problematika ovisnosti
Psihijatar Robert Torre otkriva mnoštvo izvora zbog kojih čovjek dolazi u napast da zbog krhkosti svoje naravi slobodu tako olako obezvređuje. Naglašava da se zadnjih nešto više od dvadeset godina, nakon što je Republika Hrvatska zakonodavno liberalizirala igre na sreću, s određenom tržišnom regulacijom, povećala njihova promidžba i ponuda, te time i potražnja (prvenstveno sportskih kladionica). Psihijatar tvrdi: „Time je znatno porastao i broj ovisnika o igrama na sreću, prije svega o kockanju i klađenju” (Torre, R. (2017). Kockanje – kako protiv ovisnosti. Zagreb: Profil, 9). Zbog njihove liberalizacije prestaje ih se detektirati kao „socijalno devijantnu pojavu”, tj. postaju „široko društveno prihvaćene i marketinški promovirane djelatnosti” (Isto). Nažalost, one počinju biti jedan segment odrastanja (prvenstveno muške populacije). Stoga ih nazivamo nekom vrstom civilizacijske zrelosti. Torre neizostavno ističe da je ovisnost bolest i da su ti ljudi nečiji supružnici, djeca, braća, kojima se jako teško nositi s tom patnjom (usp. isto).
Na jednoj tribini o prevenciji ovisnosti kod djece i mladih, održanoj u Omišu 2013. g., na kojoj su sudjelovali psihijatar, psihoterapeut, socijalni radnik i hagioasistent, iznesen je podatak da je u Hrvatskoj uočeno gotovo 250 000 ovisnika o kocki (uglavnom muškaraca). Pomnoživši tu brojku s još bar tri člana obitelji (suprugom – majkom i dvoje djece) dobivamo milijun osoba koje su direktno izložene traumi zbog ozbiljnog problema ovisnosti. To je četvrtina stanovništva RH! Deset godina poslje na lječenju se vodi 50 000 ljudi, što je s ostalim jeli se broj smanjio ili povećao?
Gdje su druge ovisnosti? Je li im se umanjio broj zamjenom za spomenute? Statistike to negiraju jer jedna ovisnost nerijetko potiče drugu. Nekada je alkoholizam bio primaran, iako baš danas mlađi naraštaji postaju dio „alkoholičarske supkulture ili alkoholičarskog životnog stila” (Torre, R. (2015). Alkoholizam: prijetnja i oporavak. Zagreb: Profil, 7). Psihijatar u svojoj knjizi o alkoholizmu ovu problematiku stavlja u kontekst društvenog pijenja koje „nije ni umjereno ni neškodljivo pijenje” (Isto, 13). U jednoj našoj anonimnoj anketi, kroz provođenje programa prevencije ovisnosti hagioterapijskom metodom za djecu i mlade, učenik sedmog razreda napisao je: „Pijem da bih zaboravio tugu u sebi!” Nitko na ovu izjavu ne ostaje ravnodušan.
Nužno je nadodati da uz narkotike koji su danas sve dostupniji i mlađoj populaciji problem predstavlja i njihova razarajuća moć, čak i u malim količinama. Postoje istraživanja (Zavod za javno zdravstvo Grada Zagreba) prema kojima je za vrijeme pandemije Covid-19 u fekalnim vodama Grada pronađena nekoliko puta veća količina kokaina nego što je uočeno u ranijem razdoblju. A nanovo se raspravlja o problemu pušenja kod mladih i oštećenjima gotovo dječje populacije koja konzumira električne cigarete udišući otrovne sastojke i nikotinske vrećice (Snus) koje se rastapaju u ustima – dostupnima u običnoj prodaji te time i maloljetnicima.
No u ovom vremenu najveći problem predstavlja tzv. život u virtualnom svijetu. Odraslima je dostupno online klađenje (a možemo vidjeti reklame i u pauzi svake sportske utakmice, neposredno nakon dnevnika, u vrijeme kada program prate i mlađi uzrasti) i mnogi drugi sadržaji, moralno upitnog karaktera. Djeca su pak izložena satima nekontroliranog, bezvrijednog i nerijetko opasnog sadržaja. Naša dugogodišnja statistika u sklopu spomenutih prevencijskih programa pokazuje da već učenici osmih razreda borave više od pet sati dnevno na internetu, prateći društvene mreže koje nemaju nikakvu edukativnu vrijednost. Sve nabrojeno jedna su vrsta izvora preko kojih se lako upada u ovisnost, i to od rane dobi.
Što ponuditi kao izlaz? Ima li nade?
Potrebno je alarmirati roditelje, institucije i društvo, ali to neće biti dovoljno. Potrebno je napraviti građanski pritisak da se zakonodavno ograniči sve ono što je poticaj prema ovisnosti, ali još je nužnije ponuditi i provoditi kvalitetne, kako preventivne, tako i kurativne sadržaje. Prema istraživanju i djelovanju prof. Ivančića imamo hvalevrijedan egzistencijalni i duhovno-antropološki pristup ovom problemu.
Prema našem iskustvu čovjeka se može vratiti k njegovim darovanim mu vrijednostima i potaknuti ga na ostvarenje baš njegove originalnosti.
Prema saznanjima J. Bauera (Pamćenje tijela) i B. Liptona (Biologija vjerovanja), Ivančić je uočio da svaka stanica ljudskog tijela pamti što se kroz njegovo ponašanje događa te da zbog toga opetovanog usvajanja loših čina i odluka čovjek s vremenom to i postaje. Stoga profesor tvrdi da je ovisnost kao neka vrsta kretanja prema stvarnoj smrti budući da čovjek, makar čezne biti slobodan, gubi snagu da slobodu ostvari. Njegovu slobodu zarobi učestalost zadovoljenja tjelesnih užitaka, no time gubi i svijest o odgovornosti za povjereni mu život. Budući da je sloboda duhovna kvaliteta i pridodana je samo čovjeku, zato se i ozdravljenje može događati na duhovno-antropološkoj razini (usp. Ivančić, T. (2000). Ovisnost i sloboda. Zagreb: Teovizija; Ivančić, T. (2013). VI. i (2015). VIII. Međunarodni studij hagioterapije. Zagreb: Ple-Mir CD).
Prof. T. Ivančić govori o ovisnosti i slobodi sa specifično egzistencijalno-duhovnog pristupa, budući da je jednu i drugu nužno sagledati u cijelosti ljudskog bića. Kaže: „Čovjek je biće u rasponu od tjelesnih do duhovnih vrednota. Gdje god se on veže, vezan je u cjelini svoje slobode. Priveže li se svojim odlukama na materijalno, cijelo je njegovo biće ovisno o tim odlukama” (Ivančić, 2000, 10). Profesor dodaje da privrženost duhovnim vrednotama čovjeka podiže tako da iste biva sposoban ostvarivati. Ujedno naglašava važnost dugoročnog usmjeravanja ovisnika na egzistencijalno u njemu samome, kao i na njegovu duhovnu snagu i ljepotu (usp. isto, 10-11). Zatim u slobodu uvodi sposobnost čovjekove duhovne duše koju nazivamo slobodna volja. Njezina bit, kako je već bilo naglašeno, očituje se u odabiru isključivo dobra. No zbog relativnosti i ranjenosti slobodne volje čovjek nerijetko ne zna prosuditi što je istina te time što je dobro za njegov život. Štoviše, čovjek s vremenom može činiti zlo smatrajući da čini dobro. Zato su uz slobodnu volju neminovno povezani drugi organi duhovne duše, kao što su um i savjest. Iz svega proizlazi ranjenost čovjeka kao osobe jer se ne može odlučiti za vrednote, za bitno, originalno, za svoj jedinstveni neponovljivi život, a time nije u stanju otkriti poslanje po kojem se ostvaruje, tj. smatra ga se odgovornim za ono što dobroga samo po njemu može doći u ovaj svijet (usp. isto; usp. Perišić, A. (2013). Hagioterapijski pristup u radu i suživotu s djecom i mladima. Zagreb: Hagiohr – udruga za promicanje hagioterapije, 44).
Prof. Ivančić kaže da je sloboda vrhunska sposobnost svakog čovjeka, ali i moguća opasnost, te ističe: „Čovjekova nutarnja sloboda treba slobodu izvana da bi se mogla svestrano ostvarivati” (Ivančić, T. (2017). Antropologija, patologija, terapija. Zagreb: Zajednica Molitva i Riječ, 39). Stoga, budući da postoji i nutarnja i vanjska sloboda, potrebno je dati primat toj nutarnjoj, trajnoj, svestranoj, jačajući je za odabir onoga iskonskog, vrijednog, darovanog od Stvoritelja, te time onog originalnog koje se očituje kao poslanje u ovome svijetu (usp. isto, 40-44).
Duhovno-antropološki lijek
Temeljni lijek sastoji se u otkrivanju svih čovjekovih sposobnosti i onih područja koja predstavljaju mogući potencijal sveukupnog razvoja. No bitno je istaknuti i nužnost osobne odluke, po kojoj se jača sloboda i prihvaćanje zdravlja. Od velike je važnosti i pristup hagioasistenta ili osobe koja želi pomoći glede motiviranja ovisnika za odluku prema novom životu – je li to ona sama ima u sebi kao pozitivno, stvarno iskustvo. A put u duhovno-antropološko zdravlje odvija se preko bitka, transcendentala i moralnih vrijednosti, o čemu ćemo u sljedećem broju ovog časopisa. Na koncu, ovaj prvi dio članka sažimam mislima teologinje i hagioasistentice S. Vrdoljak: „Hagioterapijski je jasno da se antropološko zdravlje posreduje najprije spoznajom, nakon toga motiviranjem osobe u potrebi, odlukom, i na kraju provođenjem u djelo” (Vrdoljak, S. (2013). Prevencija ovisnosti i hagioterapija u radu s djecom i mladima. Slavonski Brod: Centar za hagioterapiju Slavonski Brod, 22). Hagioasistentica dodaje da jedino govor, kao neka vrsta racionalnog uvjeravanja, ne donosi stvarni rezultat. Podcrtava da je potrebno sućutno se zauzeti za ovisnika, sa stavom dobrote, temeljne istine i bezuvjetne ljubavi da bi patnik bio sposoban primiti antropološko zdravlje (usp. isto).

Born in Split. For many years she worked as a teacher of vocational subjects at the Secondary Agricultural School in Zagreb, for which she previously studied at the Faculty of Agriculture and the Pedagogical Academy, also in Zagreb. After graduating from ITKL in 2004 at the Catholic Faculty of Theology in Zagreb, she took over the position of director of the Children’s Home and head of the Center for Rehabilitation and Occupational Therapy of the CZN. She also led the project Psychosocial and spiritual assistance to people in need in CZN. She currently works as a hagioassistant and mentor at the Center for Hagiotherapy – Split, and is one of the members of the editorial board of Hagio.hr.