Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu
Dugo sam živio na način koji je izvana izgledao posložen. Dobar posao, kuća, obitelj, žena i djeca koje volim svim srcem, a ipak iznutra nemir. Ne onaj obični umor od obaveza, nego duboki nemir koji čovjeku šapuće da nije u nutarnjoj slobodi i da se negdje izgubio. I što je najteže, taj nemir je s vremenom počeo izlaziti kroz ljutnju, agresiju, ovisnost.
Bilo je trenutaka kad bih planuo, vikao, govorio riječi koje ne pripadaju čovjeku kakav želim biti. U tim trenucima kao da više nisam bio ja. Najviše me boljelo što je taj bijes pogađao one koji mi najviše znače, moju ženu i djecu. Znao sam da mi to ne smije postati normalno. U meni je nešto vrištalo: dosta… A onda je u nekim periodima došao i alkohol, kao lažna utjeha, kao pokušaj da utišam sve u sebi. Ali umjesto mira dobivao sam kaos u glavi, tijelu i ponašanju. I taj krug bi se ponavljao: nemir, alkohol – bijes, sram i još veći nemir. Tu mi je hagioterapija otvorila oči.
Na hagioterapiji sam prvi put jasno čuo i prihvatio da čovjek nije samo tijelo i psiha, već je čovjek duhovna osoba. Hagioterapijski put me vodio prema istini: da u meni postoji strah od odbacivanja, potreba da budem prihvaćen i krivnja koju sam godinama nosio kao da je moja oznaka. A onda je došao ključan trenutak: shvatio sam da moj identitet ne ovisi o tome jesam li dovoljno dobar u tuđim očima, nego na tome čiji sam. Da sam stvoren, ljubljen i pozvan u ovaj svijet. Da pripadam Nekome tko je oduvijek i zauvijek u postojanju. I da moja vrijednost ne pada i ne raste prema tuđim očekivanjima, nego stoji u istini o meni, da sam osoba koja može uspjeti, ojačati, osloboditi se onoga što me zaustavlja i baca unazad.
Kad mi se to spustilo iz glave u srce, počelo se događati nešto tiho, ali stvarno. Nisam postao savršen i nisam odjednom prestao imati teške dane, ali sam dobio sidro. Kad dođu trenuci očaja, kad osjetim da se u meni diže napetost, sada znam stati i reći; Nisam sam, pripadam Nekome tko je svemoćan. Ti i ja. Ja i ti… Tako doživim susret dviju osoba. Mene slabog i Stvoritelja jakog.
I često se u tom trenutku dogodi ono što mi je prije bilo nemoguće: umjesto da eksplodiram, ja se smirim. Kao da se u meni ponovno uspostavlja red. Oslonio sam se i povjerio osobi koja me stvorila kroz roditelje. To ne znači ne činiti ništa, nego učiniti ono što mogu, ali ne pod cijenu svega, da svi oko mene trpe. Znači vjerovati da nije sve na meni, nego da On nosi sa mnom, i da ću uspjeti.
Spoznaja oslonjenosti dovela me do slobode. Slobode za odluku, u kojoj priznajem da sam išao krivim stazama, ali se sada odlučujem za put slobode prema nadi u slobodu preobraženog života. Radosnog ostvarivanja sebe, posebne osobe, unutar obitelji i društva.
Shvatio sam da život neće postati „lagan”, ali može postati smislen. Teškoće nisu znak da ću propasti, nego put na kojem se duhovno jačam i ulazim u nutarnju slobodu. Kad sam to spoznao, u duhovnom srcu je prevladala ljubav i dobrota. A kad mi je srce omekšalo, ušao sam u povjerenje i slobodu, i tada je agresivnost izgubila snagu u meni, i obuzele su me neke vječne snage mira i spokoja.
Danas još uvijek imam borbe. Ali više nisam u slijepom kaosu. Kad dođe oluja, znam gdje je moj put: prema istini, prema dobru. U trenucima slabosti alkohol me želi povući, ali tada se sjetim što poslije dolazi; nemir, sram. I brzo se sjetim duhovne razine u sebi. Imam povjerenje u Tebe! Slobodan sam, odvažan i hrabar! Snage u meni se vrlo brzo obnove. Sve češće moje misli i riječi grade, a ne ruše.
I zato ovo pišem kao svjedočanstvo: hagioterapija mi je otvorila oči. Pokazala mi je da moj život ima smisao. Najviše od svega, vratila mi je nadu da se čovjek može mijenjati, da se obitelj može sačuvati i da moj trud uz pomoć Stvoritelja zaista pobjeđuje.
