Piše: Lana Poljak Branisavljević
„Stvoriteljevo dijete“
Vjerujem, dragi čitatelju, da si sigurno koji put u svome životu sjedio u dječjem parkiću i
promatrao djecu u igri… Kolika radost, koliko smijeha, koliko kreativnosti u pješčaniku, no
ponekad se dogodi i razbijeno koljeno, pokoja suza, malo ljutnje, pa brzo ispočetka…
Promišljam ovih dana ne znači li upravo biti duhovno zdrav – biti poput djeteta?
Dijete treba svoje roditelje, bez njih teško može preživjeti…Kada se rodi, malo dijete treba
nekoga tko će ga hraniti, oblačiti, kupati, utješiti, čuvati, maziti…Dijete se u potpunosti oslanja na svoju mamu i tatu jer njima vjeruje bez uvjeta, zna da je u njihovom zagrljaju zaštićen i siguran.
Ono zna da će sve biti dobro dok su roditelji blizu. Nije li i nama „odraslima“ potrebno
upravo to isto povjerenje? Ne žudi li svatko od nas za time da bude zaštićen, da je nekome
dragocjen, da je nečiji miljenik, da zna u čije krilo potrčati kada dođu nevolje i strahovi?
Jesi li, dragi čitatelju, otkrio već te tople oči koje te poznaju i prije nego su te tvoji zemaljski roditelji upoznali?
Čovjek koji je susreo Oca je jednostavan poput djeteta, on ne komplicira, ne kalkulira, u
njegovim očima iskra radosti za životom nikada ne gasne, on uvijek otkriva nove i nove spoznaje i njegovom razvoju nema kraja. Pa, čak i kada dođu tegobe života, bolesti i tjeskobe, on zna – ja imam kuda poći, ja poznajem Onoga koji će me u svom naručju zaštiti.
Biti kao dijete znači, znati se od srca nasmijati, nakon svađe znati reći: „Mir, mir do neba!“, znati se zadiviti bubamari ili tratinčici…Ma jednostavno biti to što jesi – Stvoriteljev original!
Želim ti danas duboku spoznaju da si ljubljen, da si željen, da te sama Ljubav oblikovala i da uvijek imaš krilo koje te čeka…
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
