Istinitost podataka osigurava Centar koji je slučaj ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Nakon vjenčanja dogodio se život sa svim svojim poteškoćama. Od poslovnih do zdravstvenih poteškoća. Jedan od njih bila je i neplodnost. Umjetna oplodnja za mene nije dolazila u obzir, iako su me mnogi nagovarali na nju.
Tada sam saznala fertilitycare, program za plodnost i rješavanje neplodnosti osnovan od strane Crkve. Našoj sreći nije bilo kraja kad sam nakon 3 godine braka ostala trudna. Ipak, sreća nije bila dugog vijeka. Problematična trudnoća, strogo mirovanje i boravak u rodilištu bili su traumatični. Vratili su mi se strahovi i tjeskoba. Maleni borac od 2 kg rodio se 5 tjedana ranije i završio u inkubatoru. Tada kreće moj pakao. Panika, nesanica, suicidalne misli, strah da ću ubiti vlastito dijete, postali su svakodnevica sljedećih godinu i pol dana.
U samim početcima postporođajne depresije vikala sam na Nebo, bila ljuta na Boga kojeg sam toliko molila. Unatoč čestoj želji da me nema, tražila sam pomoć na sve strane. Tako sam došla i u hagioterapijski centar kod hagioasistentice, čije su mi vesele oči i osobna priča o izlasku iz patnje davali nadu. Ipak, riječi koje mi je u početku izrekla – da sam ljubljena i dragocjena, za mene su bile neshvatljive.
Kako me to bilo tko voli kad mi je ovo dao, kakva je to ljubav?
Trebalo je mnogo vremena, priče, suza, ali i smijeha, kojima je hagioasistentica lomila moje ogromno nepovjerenje. S vremenom sam počela prihvaćati da me Otac voli, i da me vole roditelji, muž, brat, prijatelji – na najbolji način koji oni to znaju. Kroz cijeli proces ozdravljanja neprestano sam zazivala Stvoritelja, pričala s njim, svađala se, molila ga.
Sav taj trud urodio je plodom, u život su mi se vratili roditelji. Kao da mi se izbistrio pogled, dobila sam priliku da vidim kolika je ljubav mojih roditelja prema meni i našoj obitelji. No, bilo je potrebno liječiti rane iz djetinjstva na koje su me svojom prisutnošću podsjetili. Kad sam to prevladala, sve je bilo lakše.
Shvatila sam da ništa u ovom životu nije moje, pa čak ni moje dijete – ono je najljepši dar. U cijeloj bolesti imala sam podršku obitelji, svećenika, hagioasistenata, psihijatara i prijatelja.
Moj sin je rastao uz veliku podršku muža i roditelja postajući veliko veselje. Suza je bilo sve manje, a sretnih dana sve više. Kao što me učila hagioasistentica: vjera je ono što očekuješ, a još nemaš. Tako sam počela opet željeti, imati vizije.
Još uvijek se dogodi strah: hoću li nešto moći. A onda se vratim na „hagio“ početke: Ja sam originalno, dragocjeno biće, „na dlanu“ svoga Stvoritelja. On vodi moj život. On me planirao i želio prije majčine utrobe. Samo vjeruj i bit će dobro!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
