Piše: Anka Severin, hagioasistentica CDP/Zagreb

Od pubertetske dobi želimo se osloboditi od oslonjenosti na roditelje i oslobađajući se njihova nadzora, otkrivati svijet odraslih. Očekivali smo puno od prijateljstva, a nailazili na grubost svijeta. Mislili smo da ćemo naći smisao života u zadovoljavanju svakojakih užitaka, kupovini markirane robe, sportu, školovanju… Bez obzira na obilje materijalnog i društvenog i dalje smo doživljavali prazninu u sebi.


Materija i ljudi samo su nas djelomično usrećili.

Došli smo i u zrelije godine; zaposlenje, brak, rađanje djece, stan, auto, druženja s prijateljima, putovanja. I opet je nešto nedostajalo. Dolazila su pitanja. Tko sam to ja? Zašto se neki besmisao spušta na mene? Zašto gubim volju? Što mi nedostaje? Imam sve, a doživljavam kao da nemam ništa. Uz prazninu koju osjećam u sebi zaredale su se još i obiteljske nesuglasice, bračni problemi, problemi s djecom, poslom i zdravljem. Ulazimo i u duhovnosti raznih alternativnih praksa, nadajući se da će nam to pomoći, no opet ništa.

U mladosti smo željeli otkrivati svijet, izaći nekako iz samoga sebe i raširiti se po svijetu, a sada u zrelijim godinama kao da nas nešto opet vuče samome sebi. Čitavo vrijeme naši duhovni prostori čeznu i vape za trajnim ispunjenjem.

Netko je rekao: „Život je igra, ali igra koja se igra kako pravila zahtijevaju“. A što smo mi činili? Prepustili smo se svijetu i usvojili pravilo „imati“, a zaboravili pravilo „biti“ i tako propustili otkriti duhovno područje koje je u nama od samoga začeća. Zanemareno duhovno područje stvorilo je od nas „šikaru“, no ona bi se mogla s malo napora i truda urediti u plodno tlo. Sve ovisi o našoj slobodnoj odluci, jer Stvoritelj nikoga ne želi na silu, već nam je darovao slobodnu volju da spoznamo i odlučimo činiti dobro. Ne samo misliti i govoriti, već činiti.

Duhovno područje smo zapostavili, zanemarili, zapustili, i sada je za njegovo aktiviranje potrebno uložiti napor. Duha možemo tek duhom u sebi „opipati“, otvoriti mu svoje duhovne prostore i dopustiti da nas zahvati. Duh je samo jedan i to je Stvoritelj, On je apsolutno postojanje. A to znači da postoji oduvijek, nikada nije nastao i nikada ne prestaje postojati, za razliku od ljudi koji dolaze i odlaze sa zemlje. Zato se mi ne možemo potpuno osloniti na ljude jer oni nisu stalni, dolaze i odlaze a ni na materiju, jer ona propada. Nama treba Netko tko je uvijek tu, vječan, nepromjenjiv, neograničen, stabilan, slobodan, apsolutan, koji nas uvijek čeka i na koga se možemo osloniti i biti sigurni da nam neće izmaknuti.

Čovjek je jedinstven, ima dušu koja je duhovna. Duh je izvor svega postojanja, ono krajnje postojanje, a duša je posrednica života, ona posreduje biološki, psihološki, antropološki i teološki život i podložna je zavodljivosti i ograničenim spoznajama. Duh se stalno zauzima za to da dušu digne na višu razinu, na razinu dobrih odluka, intelekta, svijesti i samosvijesti, na razinu slobode, povjerenja… Tek kad čovjek postane svjestan da je on duhovna duša, nadilazi biološki i psihološki život i uzdiže se iznad materijalnog.
Prema tome, čovjek smisao svojega života otkriva tek u Stvoritelju, u izvoru postojanja.

Samo iz tog svježeg Izvora može obnavljati život i učvršćivati svoje postojanje, otkrivati viziju svoje budućnosti, ono što bi htio postati. Smisao našega života ostvaruje se i onda kada postanemo svjesni da je dobrota naša snaga, a princip života postane dobro, istina, ljepota i ljubav.

Smisao se dobiva i u odgovoru na pitanje „zašto“? A svaki „zašto“ ima svoj „zato“. Kad se pitam: „Zašto ja živim“? Dolazi mi odgovor: „Zato što je moj život vrijedan, potreban i dragocjen te bi bez mene bilo prazno. Nadalje, kada se pitamo: „Zašto sve oko mene postoji“? Zato da bismo imali s kime i od čega živjeti, čemu se radovati, što stvarati. Iz tih pitanja proizlazi da sve što postoji ima svoj smisao, a svaka pojedina osoba, pak, ima svoj zaseban smisao, svoj originalni život, svoju specijalnu zadaću koju treba ostvariti i svoj cilj prema čemu se ustrajno probija.

Kada se okrenemo prema sebi i zapitamo se: „Tko sam to ja“? Dođe nam neki ishitreni odgovor: majka, otac, brat, sestra, kćer, sin, prijatelj. Kao da se skrivamo iza tih dužnosti, a time zapravo zanemarujemo sebe kao osobu. Važno je sebe u središtu „opipati“, otkriti, prihvatiti, zavoljeti. Otkriće je pronaći sebe kao posebnu osobu koja se može razvijati unedogled i uvijek biti bolja. Tek kada se učvrstimo u svojoj osobi sposobni smo potražiti Stvoritelja, apsolutnu Osobu, i s Njime komunicirati. Svaku je osobu sam Stvoritelj specijalno stvorio, na Njega se ona oslanja i u Njemu ostvaruje svoju originalnu i specifičnu zadaću u životu. Bez svakog pojedinog od nas ljudska bi povijest bila zakinuta za jednu jedinstvenu osobu. Niti jedna osoba ne može ostvarivati smisao svoga života oslanjajući se na ostvarenje druge osobe, već treba ići prema vlastitom cilju i otkrivati svoje duhovne sposobnosti, talente i svoj smisao života.

Tek kada osoba preuzme svoju posebnu zadaću i krene u ostvarivanje svog specifikuma nanovo se rodi u duhu; doživljava da tek po duhu može misliti i uživati život. Svaka osoba je svestrano obogaćena sposobnostima koje nitko drugi u svijetu nema, i ta istina joj ispunjava dubine, vraća dostojanstvo i ponos i život joj postaje svrhovit.
Najjača snaga duha potrebna za sve čovjekove razine (biološku, psihološku, antropološku, teološku) dobiva se u trajnoj povezanosti sa Stvoriteljem, odnosno onda kada se čovjek oslobodi ograničenog, materijalnog, propadljivog.

Osoba osmišljenog života otmjena je osoba, jer zna da dolazi iz Stvoriteljeva bogatstva, zato je plemenita roda i sigurna u postojanju, slobodna od ovisnosti, puna povjerenja i neke posebne nade, prijateljski raspoložena, osoba koja sve radi s ljubavlju, sa spoznajom da će u vječnosti živjeti zauvijek. Svaka pojedina osoba svjesna je da iz sebe ne može izaći, sebe mora nositi takvu kakva je, i izgledom, i sa svim bolestima, sposobnostima i nesposobnostima. Jedini izlaz iz tijela je smrt, koja nas užasava na psihofizičkoj razini, no na duhovnoj razini spoznajemo kako smrt nije kraj, već prijelaz u kvalitetnije stanje života. Dolaskom na ovaj svijet obukli smo tijelo, a izlaskom iz svijeta ga skidamo. Tijelo se gubi, a čovjekova duhovna duša preživljava sve smrti.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

SAMA LJUBAV