Piše: Lana Poljak Branisavljević
ŠKOLA STRPLJIVOSTI
Dok čekam na prepunom odjelu hitnog prijema jedne zagrebačke bolnice nameće mi se jedna riječ – strpljivost. Nije to samo obična osobina, štoviše, to je vrlina, ali i krepost. Strpljiv čovjek može podnositi razne nedaće, poteškoće i boli. No, biti strpljiv danas nekako nije “u modi”. Sve oko nas je brzo, trenutno, na dodir prsta, odmah dostupno, važno je da bude ugodno i bezbolno. Postajemo brzo nervozni čim je potrebno malo dulje pričekati nego smo navikli. Nije to samo odlika djece i mladih, već i nas starijih. Nedavno su korisnici Doma za starije u kojem radim žustro negodovali jer je doručak kasnio deset minuta. Poznajem osobe koje odmah traže i propitkuju zašto nešto nije napravljeno, napisano, poslano jer kao da je potrebno to sve odmah primiti, dobiti, poslati.
Potrebno nam je svima učiti se strpljivosti, potrebno nam je rasti u povjerenju da će biti, potrebno je dopustiti da se u nama samima događaju rast i promjena.
Strpljivost, također, proizlazi iz povjerenja.
Vjerovati drugome znači znati pričekati, očekivati – bit će. Trudnica vjeruje Stvoritelju i spremna je strpljivo čekati devet mjeseci da primi svoje dijete u naručje. Zaručnica čeka svog zaručnika da se vrati sa ratišta. Seljak strpljivo čeka plodove posijanog sjemenja. Sin ili kćer strpljivo čekaju svog starog oca ili majku da drhtavih ruku i spora koraka nešto učine.
Vrijeme nije naše vlasništvo, mi njime ne upravljamo.
Sam Stvoritelj darovao nam je vrijeme kao dar. On je u vremenu stvarao, postepeno, dan za danom, stvorenje za stvorenjem, ljepotu za ljepotom… Nije li lijepo znati biti strpljiv, rasti u strpljivosti, pa i kada sve u nama čezne za “odmah i sad”. Sjećam se kako nas je naš profesor Tomislav Ivančić poučavao kako biti strpljiv, kako da duh bude ispred tijela. Znao je reći:” Kada dobijem pismo tako bih ga rado odmah otvorio, no kažem si, polako, za pola sata, moja znatiželja neka pričeka. Ili kada dobijem neku finu čokoladu, poželim je odmah pojesti, no, tada kažem ne svojoj želji i porivu tijela. Sve to onda dobiva jedan poseban i dublji smisao.” Nakon dva sata u čekaonici suprug mi kaže:”Otiđi ti kući, budem ja sam čekao, već smo dugo tu…”. Pomislim u tom trenu…ooo, ne, pa ovo je prilika za Stvoriteljevu “školu” života koja me uči; ljubiti onda kada nije ugodno, čekati onda kada se čekanju ne nazire kraj, samo biti tu, prisutan uz dragu osobu iako je to možda jedino što u ovom trenutku mogu dati…
Davno mi se u srce i sjećanje urezala rečenica koju je profesor Ivančić rekao: ” Nebo strpljive voli…” Tebi i sebi, dragi prijatelju, želim više strpljivosti, mirnoće i ustrajnosti, u prihvaćanju, u radu, u odnosu prema sebi i prema drugima…
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
