Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu
Srednjoškolka dolazi na individualne hagioterapijske susrete, po svojoj želji i uz pristanak majke. Na prvom susretu navodi kako je oduvijek bila tu za druge, za svoje prijateljice, jer je snažna, jer voli pomagati drugima. No, najednom uočava kako sve teže podnosi društvo svojih prijatelja. Hvataju je napadi panike kada se nađe okružena većim brojem ljudi i želi pobjeći od svih, u osamu. Zapažajući tu promjenu u sebi, shvatila je kako taj problem sama ne može riješiti, te da treba pomoć. Od svega ponuđenoga, po preporuci poznanice, odlučila se za hagioterapiju.
Iz razgovora saznaje se da je ponesena čežnjom „biti netko“, biti heroj svojim bližnjima, svojim prijateljicama, društvu. Trudila se svojim snagama biti taj „netko“, biti jaka, hrabra, činiti, mijenjati društvo na dobro. Dopuštala je svojim prijateljicama da se na nju oslone, u svim svojim teškoćama. No, u sebi gajila je ljutnju prema ocu, te je u svakom kontaktu izbijala nova svađa. S ocem se nije slagala oko nekih važnih pitanja obiteljskog života, zamjerala mu je što ju ne razumije i što ne postupa onako kako ona želi, jer je smatrala da su sve njene potrebe, očekivanja i želje bile dobre.
Kroz nekoliko susreta hagioasistentica joj je osvijestila istinu o njoj samoj, da je od trenutka začeća uistinu „netko“, da je važna, dragocjena, originalna, neponovljiva, voljena, željena, dragocjena, vrijedna – najprije od Stvoritelja. Jer njeno je postojanje od apsolutnog postojanja, ne bi je bilo da ju Stvoritelj nije htio, da je nije zamislio, da je ne ljubio.
Iz toga proizlazi roditeljska ljubav, no roditelji su isto tako slabi ljudi, potrebiti rasta i vlastite sigurnosti u svoju vrijednost. Također, njen je rast neograničen, ali nije apsolutan. Nije savršena, potpuna, do kraja razvijena, ona je biće koje može rasti, razvijati se, bivati uvijek sve boljom, sve potpunijom, boljom u svakom aspektu života. Svojim snagama može tek nešto malo, ali kada i koliko se povezuje s Izvorom svog postojanja.
Potom se krenulo na korake praštanja, što ju je oslobodilo ljutnje, tuge, agresije, depresije. Omogućila joj je ta sloboda da bude sposobna prihvaćati sebe i druge onakve kakvi jesu, unatoč razorenim sposobnostima njene i tuđe duhovne duše.
Primjenjujući sadržaje iz susreta napadaji panike su nestali, odnos prema ocu se promijenio nabolje, nema potrebu bježati od drugih u osamu, postala je sposobna prihvatiti i sebe i druge kakvi jesu.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
