Istinitost podataka osigurava Centar koji je slučaj ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Spoznaja da moja djeca nisu moja, već da ima Netko tko ih je meni poslao jer ima povjerenja u mene, učinila je to da mi moja djeca uistinu postanu dar.
Kad sam shvatila da ja nisam za sve odgovorna i za sve zaslužna u životu moje djece, to je na mene djelovalo oslobađajuće. Nisam ja ta koja je stvorila moju djecu i ne mogu moja djeca biti moja slika i prilika koliko god ja to željela i koliko se god ja trudila. Ne! Ona su mnogo više od toga.
Ona su djeca istog onog Stvoritelja koji je i mene želio i stvorio. Njihova je duša iz istog izvora potekla, njihovo je srce izašlo iz srca same Ljubavi kao i moje srce. Zato najviše što ja kao roditelj mogu učiniti jest prihvatiti ih onakvima kakvi jesu, voljeti ih najviše što mogu i umijem i truditi se da se zaljube u našeg Stvoritelja.
Kako im prenijeti Stvoriteljevu ljubav? Samo tako da ih i sama ljubim, da ih ljubim kad me prezru, kad me naljute, kad me izdaju, kad me ne slušaju, kad mi lažu, kad odu od mene… Znam, to je teško, to je preteško, ali nema mi druge… Sve ostalo, znanje i imanje, prolazno je i ne ispunjava dubine. Mogla bih zapravo reći: ne koristi ništa ako naše dubine najprije ne ispunjava Stvoriteljova ljubav.
Staviti ruku na čelo moje kćeri u neko doba noći kad se probudim i kad ne mogu spavati od misli za sutra, blagosloviti je i tiho joj reći da je volim, da je ona upravo onakva kći kakvu sam ja željela, bilo je tako ljekovito za mene.
To se zove razgovor u duhu. Na takav način nije moguće s njom razgovarati usred dana kad je ona sva rastresena i kad je ima posvuda; ima smisla reći tek tada kad njezin duh miruje, jer jedino tada njezin duh može stvarno čuti. Naime, znala sam već odavno da čovjek ima duhovnu dimenziju, ali zapravo nisam znala što bih s njom. Kad sam čula da čovjek s čovjekom može razgovarati u duhu, odmah sam počela primjenjivati ovaj hagioterapijski lijek i polako primjećivala da se moja kći topi, da se ja topim, da padaju ograde i da se srca povezuju.
Proživjela sam iskustvo da su moja djeca meni darovana jer nisu od moga tijela i tijela moga supruga. Ona su plod dugih molitvi i potpunog predanja. Suprug i ja našim curama kažemo da su se one rodile u našem srcu. I kad ih pitate gdje su se rodile, one će vam odgovoriti: u srcu. Kažu ljudi, ono za što se nisi pomučio, ne možeš cijeniti ni voljeti. Istina je to. Treba se žrtvovati da bi nešto mogao cijeniti, treba pretrpjeti bol da bi mogao voljeti. Možda odatle izreka ljubav boli.
Da bih svoju djecu mogla više voljeti, moram ih nanovo roditi. Ali kako…? Jedino u duhu. Proživjeti svu bol koju majka prolazi noseći novi život u sebi, ali ne samo bol, već i radost…. U duhu je sve moguće i ja ih moram roditi nanovo u duhu jer su meni darovana i meni povjerena.
Ova tri hagioterapijska lijeka koja mi je posredovala moja hagioasistentica:
1. bezuvjetna Ljubav, svijest da moja djeca nisu moja, već da su meni darovana i povjerena, 2. apsolutna Dobrota, znanje da postoji mogućnost razgovora u duhu i da tako svojoj djeci mogu reći sve ono što inače ne uspijevam, i 3. Istina, radost da sam i ja majka kao i sve druge majke, koja je svoju djecu uistinu rodila, ali ne u tijelu, nego u duhu.
Bile su to za mene prave spasonosne spoznaje. Nisam ni trenutka dvojila, odmah sam prešla u praksu. Ludost ili mudrost, svejedno, no meni nema druge.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
