Piše: Lana Poljak Branisavljević
BITI ZAJEDNO
Čovjek je društveno biće, kažu nam brojne humanističke znanosti koje iz različitih kutova proučavaju čovjeka. Teologija nam kaže da je čovjek stvoren na sliku Trojedinog Boga. U ljubavi muškarca i žene, kroz njihovo zajedništvo nastaje novo biće – dijete.
Od trenutka začeća u utrobi majke pa do smrti mi smo okrenuti drugim ljudima. Mi bez drugih ljudi ne možemo. Svatko od nas potječe iz obitelji, pripadao je ili pripada nekom razredu u školi, radnom kolektivu, pripada nekoj župnoj zajednici, možda je član kakve udruge ili zajednice, zbora ili umjetničkog društva…
No, jesi li kada iskusio, dragi čitatelju, da biti s nekim fizički u istoj prostoriji, na istom mjestu, ne znači da si nužno i zajedno s tom osobom? Jesi li kada bio u nekom društvu, a doživio da si usamljen, kao da te drugi nisu čuli?
Poznaješ li ono iskustvo samoće u braku kad te tvoj suprug ili supruga ne razumije? A imaš li i ono drugačije iskustvo, kada doživljavaš da netko koga možda i rijetko susretneš odmah prepozna tvoju nutrinu, možda ste razmijenili samo pokoju riječ, a iz vas izvire neka duboka jasnoća i razumijevanje?
Biti zajedno znači biti ZA jedno, gledati i ići u istom smjeru. To ne znači biti kao netko drugi ili nekoga kopirati ili mu podilaziti, baš suprotno to znači biti svoj, biti original, ostvarivati svoju dragocjenost i posebnost.
Imati slobodu biti baš ono što ti jesi.
I upravo tako obogaćivati to zajedništvo. Ti ne moraš nužno biti fizički s nekim, a da bi s njime bio zajedno. Upravo je to ljepota naše duhovne stvarnosti. Duh nadilazi sva materijalna ograničenja. Najveće zajedništvo ostvaruju upravo ono koji zajedno koračaju prema Stvoritelju, koji svoj pogled uzdižu k Njemu i na tom putu pridižu i ohrabruju jedni druge.
Tada je zajedništvo u braku, između roditelja i djece, među prijateljima, kolegama na radnom mjestu, u zajednici u kojoj djeluješ nešto posebno i riječima teško opisivo. Jednostavno, to je radost koja te ispunja jer usprkos svim različitostima, pa i suprotnostima među vama, ti doživljavaš – to je netko moj, to su moji ljudi.
Želim ti dragi čitatelju da u odnosima koje izgrađuješ u svome životu susretneš takve ljude koji će te poticati i uvijek usmjeravati tvoj pogled prema Stvoritelju.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.