Gospodin je vidio moju čežnju za promjenom života, i nije ostao imun na tu čežnju. Iako sam svaki dan odlazila na na misu i živjela po duhovnosti mislila sam da mi je Bog na prvom mjestu. Međutim, vrlo brzo sam priznala samoj sebi da to nije baš tako, nekako se to izgubilo. A kako je došlo do te jasnoće, spoznaje i priznanja?! Imala sam očekivanja od ljudi i ta moja očekivanja se nisu ostvarila , ona se nisu dogodila. U tim očekivanjima ja sam ostala povrijeđena, kako to biva tražila sam krivca.
Međutim, vrlo brzo sam priznala samoj sebi da to nije baš tako. Konektirala sam tu ranu, tu uvredu , taj grijeh . Priznala sam samoj sebi da unatoč svemu tome ja sam zapravo ušla u jednu naviku, primijetila sam da moj odnos s Isusom nije više onako intiman , osoban pao je više pobožno i religiozno a ne osobno. Moj Isus, Isus iz Nazareta, Isus koji mi je na prvom mjestu. Iz te uvrijeđenosti shvatila sam ako ja želim biti čovjek za druge ako želim slijediti Isusa po ovoj karizmi novoj evangelizaciji i hagioterapiji da moram podvući crtu, priznati samoj sebi: Marina dosta je! I donijeti odluku, odluku za obraćenje. Poželjela sam ispovijed tad sam u to vrijeme studirala, putovala sam u Rijeku. U Rijeci sam susrela svećenika koji me je upitao : Marina kako si? Tad u tom trenutku ja sam doživjela da me osobno Isus u tome svećeniku pita : Marina kako si? To je bio pogled prodoran, osoban a ja sam doživjela da me osobno Isus kroz tog svećenika pita. Naravno, ja svom Isusu nisam mogla lagat, nisam mogla lagat tom svećeniku. Reći kao inače :dobro sam i doviđenja. Moj odgovor je bio: nisam dobro. Otišla sam na ispovijed , u ispovjedi sam doživjela stid ali sam i doživjela da me Isus po sakramentu ispovijedi, po tom svećeniku ozdravlja, Isus je po tom svećeniku napravio kirurški zahvat na mom srcu. Nakon toga nisam stajala, s obzirom na sva iskustvo koliko sam u Zajednici konektirala sam vrlo brzo i dijagnosticirala da ovo više ovako ne može.
Nisam stvorena za ovo, ja čeznem za promjenom , želim gorjeti.
Primijetila sam da taj sveti plam u meni se nekako smanjio, da sam ušla u naviku, nisam postala svjesna tog osobnog odnosa s Isusom , zaboravila sam na Duha Svetoga tog ljubitelja čovjeka koji prebiva u mojoj duhovnoj duši, ja sam prostor njegovog djelovanja i poželjela sam žarko, žarko da se ponovo zapali taj sveti plam vjere, te ljubavi za hagioterapijom, novoj evengelizacijom da slijedim Isusa po ovoj karizmi i duhovnosti koju nam je ostavio naš Prezbi.
Došla sam u Zagreb na obljetnicu profesorove smrti. Kad sam odlučila ići na šestu obljetnicu prof. smrti ja sam tada vjerovala i očekivala da će se desiti promjena. I kako to obično biva Bog na neobičnim mjestima djeluje , za vrijem pauze u kafiću susrela sam bračni par iz Zajednice koje sam tada prvi put uživo vidjela. I kad sam čula Krešimira kako zadivljeno priča o Isusu iz Nazareta doživjela sam čovjeka pored mene koji zaista ima osobni odnos s Isusom, s osobom Bogočovjekom i ja sam znala da je to to. Rekla bih da je ta iskra, taj plamen jednostavno prešao na mene. Znajući da duh nije ograničen vremenom ni prostorom moja čežnja za promjenom, za obraćenjem u koje sam vjerovala i očekivala dogodio se.
Sjećam se kako smo kao Zajednica imali dvosatno klanjanje u kapelici na Svetom Duhu, jedinstvo, zajedništvo koje sad doživjela nosi me i danas. Vrlo brzo zapaljena ljubavi Božjom krenula sam zajedno sa ostalim članovima drugih područnih Zajednica u djelo. Dok grad spava nas nekoliko iz različitih područnih Zajednica se ustajemo, prvo u četiri sata ujutro, a poslije nekoliko mjeseci u pet sati. Dali smo si interni naziv „Svi u pet“, mi se odazivamo na poziv na obraćenje , molimo da bi se obraćali i da bi smo dobili Isusovog i Očevog duha, Duha Svetoga. Da se dogodi onaj novi izljev Duha na koji nas je Prezbi pozvao, a da bi onda i po nama ta iskra zapalila druge.
Dragi čitatelju, odvaži se i ti bdjeti, moliti, iščekivati, čeznuti. Neka bude tvoja odluka a Gospodinova snaga. Neka se u tebi zapali tvoj sveti plam, opredjeljenje za Isusa iz Nazareta.
Marina Baić
