Piše: Blaženko Šegmanović
Kod jedne zajedničke molitve u Frankopanskoj netko je prorokovao da svi trebamo tri dana postiti o kruhu i vodi. Svi smo imali vrlo malo iskustva i to smo shvatili vrlo ozbiljno. Tek drugi ili treći dan kad je Prezbi čuo o čemu se radi, objasnio nam je da postiti ne trebamo kao Zajednica, tek pojedinačno, za one koji imaju duhovnu spremnost i potrebu za postom. Ja sam tada bio radi bolesti na posebnoj dijeti, s vrlo skromnom tjelesnom težinom, i Prezbi mi je zabranio post. Često se pitam kojim bi putem moj život tekao da sam postio te dane?
U mladosti sam često postio o hrani i piću. Za pokoru trebalo mi je dati obavezu dnevno uzeti najmanje tri obroka. To bi za mene bio pravi izazov.
Mi smo išli u Davor da nađemo Boga. Mi hoćemo sad naći Isusa Krista. I nema tu ništa što bi nas moglo spriječiti u tom pothvatu. Nismo znali kako, osim Tomislava koji je bio izuzetno tih, sabran tih dana. Vidjeli smo te trenutke kad je on bio potpuno uronjen, bio je s nama, ali je bio u jednom drugom svijetu. Bio je prisutan, čitao svoj Brevijar, molio. Dan je bio takav da smo mi nešto malo pojeli i onda čamcem nizvodno do jednog mjesta, gdje je bio jedan stari drveni brod u koji smo se malo sakrili od sunca. Ondje smo molili, satima smo molili. Ali to su bili sati koji su prošli u tren oka. Jer mi smo bili izvan vremena na neki način.
U jesen 1975. kad sam bez privole roditelja na svoj ruku i odgovornost otišao u Zagreb da upišem fakultet, postio sam nekoliko dana da se ponovo vratim u svoje duhovno središte, u domovinu svoga bića. To vrijeme smo se Isus i ja intenzivno družili gledajući satima jedan drugoga. Gotovo bez riječi. Nije bilo tuge za onim što sam ostavio niti straha pred onim sto me čeka, samo jedno duboko pouzdanje u Riječ. Duboki mir i prijateljstvo sa svime sto me okružuje. Bili su to topli jesenski dani, poneko iz Zajednice navratio bi da me posjeti, ali sve je obavijala sveta tišina, svaki susret bio je dolazak u Hram ljepote i vjernog prijateljstva. Posjete su bile kratke, sa vrlo malo riječi, kao da je svatko pri dolasku prepoznao taj trenutak samoće u kojem se rađa novi Čovjek.
Pisano je „Pogledajte ptice nebeske ! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih?” Mt 6,26
Kažu da male ptice, vrapci ili sjenice za hladnih zimskih noći izgube i do 10 % tjelesne mase u samo jednoj noći, da bi održale toplinu tijela. Ako odmah sutradan ne nađu hranu da se oporave to može biti za njih smrtonosno. Bog je preuzeo za sve postojanje potpunu odgovornost, i nikad ga nisam vidio tjeskobnog ili zabrinutog za sutra. Povjerenje u Boga je put u slobodu za sve nas, za svu egzistenciju. Post je najizvrsniji put da to iskustvo povjerenja prijeđe iz intelekta u srce. Male su ptice to već naučile!
Odgovori im (Isus):
“Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom“ Mk 9,29
Izraz najdubljeg povjerenja u Boga su molitva i post. Prošlog sam ljeta proveo dva tjedna na jedrilici ploveći oko Kornata, Dugog Otoka, Žirja… Susret s Bogom u ljepoti mora i otoka. Satima uz povjetarac upijaš ljepotu koja te obavija bogatstvom boja i oblika. Ljepota koja hrani dušu, osjećaj tjelesne gladi toliko je potisnut, nestao…pitam se gdje je ta potreba nestala, i kao da razumijem kako je to kod mnogih svetaca koji su živjeli prvenstveno od prisutnosti Boga. Posteći svjedočimo povjerenje u Boga i potenciramo svoje postojanje na sam bitak, slobodan od svih ovisnosti za tvarima, za materijalnim, za vremenitim.
