Piše: Ljerka Jurkić
Svaki dan je borba. Taman pomisliš kako si stigao kamo treba, i već si opet gladan i žedan Smisla, Radosti, Ljubavi, Života. Zbilja se ne živi od starih iskustava jer što mi znači da sam jučer živjela ako me danas nema? Što mi znači da sam jednom davno susrela živog Boga ako sam sad sama? Što mi znači jučerašnji Isusov pogled ako sam danas slijepa? Iskustvo mi samo pomaže da se sjetim: postoji izlaz iz ovog logora!
Kad sam se zadnji put probila iz tog logora u duh? Kad sam prodrla u Kraljevstvo Božje? Kad sam zadnji put izašla van u Božju prisutnost? U Stvoritelja koji nas je poslao u svijet i drži svaki detalj našeg tijela i duše u svojoj ruci? Jesam li kod Njega? Gdje sam? (Usp. 8. studij hagioterapije)
Prvi koraci
- Uvod
Kad smo nas četiri odlučile zajedno ići putem na koji je pozvao Utemeljitelj, putem koji je bit duhovnosti ZMiR, okupila nas je zajednička čežnja, čežnja za iskustvom, novim iskustvom Duha Sv. Čule smo kako je potrebno: 1. razgovarati, 2. čitati Sv. pismo, 3. spontano moliti. I krenule smo od tekstova po kojima je rasla skupina studenata s Prezbijem. Bili su to najprije starozavjetni tekstovi. Slušajući svaku večer te tekstove (a svaki smo dio tri puta pročitali, kako nam je Prezbi zadnjih godina savjetovao, a potom šutjeli, tj. razmatrali pročitano), u meni se budilo sjećanje na moje početke u ZMiR, kad sam intenzivno upijala baš te tekstove (bilo je to vrijeme kad se tek rađala hagioterapija i svi koji su dotad ulazili u Zajednicu tako su rasli).
- Novi pogled i nova molitva
No, nije ostalo samo na sjećanju, u Izvještajima o stvaranju iz Knjige postanka bilo mi je kao da otkrivam neku novu zemlju. Zemlju ispunjenu Stvoriteljevom DOBROTOM. Koliko je puta rekao: „ I vidje Bog da je dobro!“ Ne samo da je meni sve stvoreno darovao, nego je mene stvorio na svoju sliku, ja sam Njegova slika. Čovjek je Božja slika, u čovjeku vidim Boga. I, kaže taj izvještaj, Bog je bio zadovoljan svim što je stvorio. I sa mnom je bio zadovoljan: „I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.“ (Post 1,31)
U što ja gledam na ovoj zemlji? U Božja ili ljudska djela? Jer ako gledam u Božja djela, ne mogu biti ni depresivna ni nezadovoljna, ne mogu mrmljati nad životom. Sam Stvoritelj dao mi je taj život: „ Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.“
Pitanje je samo hoću li imati pogled kakav ima Stvoritelj ili onaj koji je zaveo Adama i Evu? Ako na sebe gledam onako kako me Otac zamislio, onda biram dobro i mogu rasti. Zagledam li se u bilo koji manjak, to me veže, optužuje, zaustavlja, to me udaljava od Jedinog koji je apsolutno dobar i koji mi može pomoći.
Jesam li ikad onako ozbiljno PRIHVATILA SEBE iz Očeve ruke? (Kolike su samo molitve ljubavi izrasle iz ove istine o dobrom Stvoritelju čovjeka i svijeta! Kolike je knjige napisao naš Utemeljitelj, npr. knjiga Oče!)Jer ako ne prihvatim sebe iz Očeve ruke, ne mogu rasti. Ako moja ruka nije u Njegovoj, onda lutam i ništa ne vidim!
Mogu odrastati u kršćanskoj obitelji, mogu rasti u vrhunskoj crkvenoj zajednici, mogu divne službe u Zajednici imati i izgledati jako pobožno, mogu se zbilja truditi biti dobra i htjeti čak svojim snagama slijediti Isusa, i uz sve to ostati nepromijenjena, okamenjena.
Samo ako se prihvatim iz ruke jedinog pravog Oca, mogu rasti.
I kad čujem da je bit hagioterapije obrat od zla prema dobru, onda vidim baš ovaj svetopisamski tekst i čujem osobno, posve osobno u vlastitoj egzistenciji:
„ Ti si, Oče, najbolje mislio kad si me stvarao! Ja sam tvoje ljubljeno dijete i imam pravo na sve što si stvorio jer sve si zbog mene stvorio.
Oče moj, sav stvoreni svijet, i nebo i zvijezde na nebu, sav beskraj svemira tvoje je djelo. Sva priroda i sve što u njoj raste i živi, tvoje je djelo.
I ja sam tvoje djelo! I sve zakonitosti u nama i čežnje naše, život u nama, to nije od drugih ljudi, to si TI dao!
I zato je samo JEDNO na zemlji važno – nikad ne ispustiti Tvoju ruku! Ne tražiti svoju, nego Tvoju volju, ne slušati druge ljude, nego ono što ti kažeš. A ti si rekao – DOBRO JE! Dobro je da postojim! Unatoč svima i svemu, dobro je da postojim jer to kaže Svemogući Bog. Tko može protiv Boga? Bog svojima sve izvodi na dobro!
Oče moj, danas vidim koliko sam bila sama u svom životu, kolike sam odluke donosila izvan Tvoje volje, vidim koliko sam bila daleko od tebe! Oprosti, Oče, što sam živjela po svojoj volji!
Hvala ti što si Ti unatoč svemu uvijek bio sa mnom! Ti, koji si jedini dobar, Ti koji jedini bezuvjetno ljubiš, Ti si uvijek bio sa mnom! Ti si i sad sa mnom!“
A onda se prisjetim Bljeska:
Duh Sveti „izlazi od Oca“ (molimo u Vjerovanju) koji je apsolutna dobrota i On unosi dobrotu u sav moj život, svu moju egzistenciju, u moje postojanje od začeća do danas.
Duh Sveti „izlazi od Sina“, a Sin je život. Duh Sveti izlazi u mene kao Život i liječi me. To se ne događa razmišljanjem, nego On samo daje i daje…“ daje poput bljeska!“
I gledam kako moju egzistenciju, moju prošlost čini novom (usp. Duhovni život u Zajednici MiR“, Trostruka klasična molitva).
Zaključak
Ponovno sam pronašla Oca. I svim bićem uvidjela svoje krivine koje dosad uopće nisam vidjela. Mogu samo reći: sva sreća da je Bog dobar! Sva sreća da je naš Otac sama Nježnost i Ljubav! Inače, ne znam što bih mogla napraviti u trenutku kad su mi spale ljuske s očiju i kad sam ugledala svoju „pravednost“.
Imamo se komu vratiti! To je Radosna vijest!
I dok ovo pišem, vidim da u grupi zapravo nismo morali dugo čekati na Duha Svetoga. Čim smo odlučili i krenuli, On je došao u pomoć. „ Duh Sveti nikad ne radi umjesto tebe, ali čim ti počneš djelovati, On dolazi i pomaže ti“, govorio je Utemeljitelj.
No, nevolja je kad mislimo da se djelovanje odnosi samo na naše davanje drugima. Kao da Duh Sveti meni (nama) nema što dati i kao da On nema što raditi na mojoj (našoj) duhovnoj duši!
A što imam drugom dati ako sama ne primim i ne primam i ako nemam svaki dan novu molitvu i novo iskustvo? Kako reče Utemeljitelj u Cjelovitom proglasu Radosne vijesti: „ …govoriti ono što si iskusio, što je tebe promijenilo.“ (usp. Cjeloviti proglas Radosne vijesti, Duh Sveti je bitan, str. 19.)
Ali najljepše od svega je to što život iznova postaje avantura (a ne samo borba) i sad samo očekujem: „ A što će sad novoga biti? Koje novo dobro?“ Jer, sjetimo se: čovjek je biće koje neizmjerno nadilazi sebe! Bit čovjeka je razvoj!
Idemo dalje…
Ljerka Jurkić, rodom iz Livna ( BiH), prof. hrvatskoga jezika i teologinja. Iako je u Zajednici MiR od Domovinskoga rata, djelatnom se članicom vidi od 15.06.2001. jer je tad oživjela primivši temeljno iskustvo Duha Sv. Otad sudjeluje u apostolatu evangelizacije , osobito intenzivno od 2014., kada ju je, kao i brojne druge članove, za to poslanje pripremao Tomislav Ivančić, utemeljitelj Zajednice MiR . Osim na seminarima po modelu T. Ivančića uređuje i sudjeluje u emisijama na RM i HKR-u. U Zajednici je odgovorna za formaciju novih kandidata.