Jučer me sin iznenadio pitanjem zašto baš Hostija. Ja mu objasnim kako je Isus rekao da će biti s nama uvijek u kruhu i vinu i da se tu radi o vjeri, o povjerenju u tu Istinu. I pitam ubrzo nakon toga vjeruje li on u to. On odgovori sav važan „Ja to znam! U Hostiji se vidi mala glava i sve ostalo, to je Isus.“.
Ah, dijete da mi je biti.
Vjernost. Kako izaziva ta riječ. Vjernost u braku, vjernost djeci, prijateljima.
Vjernost Bogu i Njegovoj Riječi.
Nije lako biti vjeran. U čistoći oka i srca. To bi značilo imati karakteristike upornosti, ustrajnosti, revnosti i odlučnosti. Jer, u kratkom periodu oduševljenja, lako se bude vjeran. Ali kad sve postane tako “isto”, kad prijeđe sve u naviku i dosadu, nevjera obično nastane kad sve postane “već viđeno”, dosadno. Eh, tako brzo onaj drugi postane “poznat”. Da, znam što će odgovoriti, kako će reagirali. Vide se mane i nedostatci. Ostati vjeran prijatelju kad svi ga optuže i ostave, to je uspjeh.
Ili kad postane teško, kad krenu uvrede, strahovi i poteškoće. Od kud tada ovu krepost izvući? Kako nadići taj dojam ravnodušnosti, prezira ili navike?
Možda baš vraćanjem na početke. Na razloge zašto sam se odlučila biti tu. Probiti se kroz sav mrak i sve nedostatke do onoga što je biser u tom drugome. Naučiti se izboriti za taj biser, kasnije to samo ide, glatko. Nakon nekog vremena napora, ostaje i vidi se samo taj biser. Samo on sjaji ispod tog mraka koji ga hoće nadvladati.
Vjerna biti. Ostati uvijek i pod svaku cijenu, bez obzira da se sve ruši.
Tuđe dubine nikad nisu do kraja istražene i ne može mi biti poznato. To je samo moja površnost.
Kako biti vjeran kad je teško? Kako nositi svoj križ i zaroniti dublje? Na ova i mnoga druga pitanja će nam dati odgovor iz prve ruke Lucija Vuksan Ćusa. Koja je jedna kreativna i talentirana osoba, ujedno žena i majka, poduzetnica te članica zajednice Molitva i Riječ u četvrtoj točci formacije. Luciji se život promijenio preko noći, što se dogodilo i kako je sada moći ćete saznati i pratiti svakoga petka na našem portalu.
