Prije nekoliko godina sam odlučila skinuti sva obilježja sa sebe i iz auta koja su govorila da sam kršćanka.
Pomislila sam: ako cijeli moj život ne svjedoči živoga Krista, što može svjedočiti krunica na retrovizoru, križ oko vrata ili riba na prtljažniku? Dapače, može napraviti gore – sablazan. Ova žena se deklarira vjernicom, a živi svakako.
Shvatila sam tada: ne želim da me obilježavaju stvari, nego Njegova prisutnost u mom srcu.
Ako ne nosim radost na licu ni u najtežim patnjama života, onda nisam u suživotu s Njim, onda se ne događa susret.
Ako nisu lice, moje srce i moja djela obilježja živoga Boga, što će to biti krunica na retrovizoru?
Postali smo kršćani pomodari, koji sve više povlačimo za rukav druge u Crkvu, a sami se na Riječ ne mijenjamo. Koji želimo biti Njegovi, a Glasa Mu ne slušamo.
Nemam više potrebu govoriti o Njemu, nego sve više govoriti s Njim.
Jedino kad me netko pita „razlog nade koja je u meni“, s radošću pričam tko mi je to učinio.
Dok mi je srce obilježeno Njegovom prisutnošću, u miru sam.
Kako biti vjeran kad je teško? Kako nositi svoj križ i zaroniti dublje? Na ova i mnoga druga pitanja će nam dati odgovor iz prve ruke Lucija Vuksan Ćusa. Koja je jedna kreativna i talentirana osoba, ujedno žena i majka, poduzetnica te članica zajednice Molitva i Riječ u četvrtoj točci formacije. Luciji se život promijenio preko noći, što se dogodilo i kako je sada moći ćete saznati i pratiti svakoga petka na našem portalu.
