U subotu sam u Međugorju čekala red za ispovijed. Pored mene stajala su dva brata. Po mojoj procjeni, jedan je mogao imati 9, a drugi 11 godina.
U jednom trenutku stariji brat rekao je mlađem da mu okrene leđa i da se baci unatrag jer će ga on uhvatiti. Prvi put mlađi se brat oprezno bacio. Bilo ga je strah, nije bio siguran hoće li ga brat uhvatiti. Još je dva puta okretanjem glave provjeravao, a kasnije se potpuno opustio i jednostavno prepustio bratovu hvatanju.
To me asociralo na naš odnos sa Stvoriteljem. Na nepovjerenje koje imamo u novim situacijama. A kada doživimo da nas On ipak „hvata“, ulazimo u sve veće povjerenje. To iskustvo da nas On ipak drži jača našu vjeru.
Kada nas strah paralizira, ne možemo se prepustiti. Svakodnevna su ta iskustva i naše odluke.
I upravo svaka odluka da pustimo se rađa novu i čvršću sljedeću.
Da postoji Netko kome je stalo i da ne pušta nas nikad.
Nije li i ta ispovijed koju smo čekali, bacanje u naručje Onomu koji jedva čeka da Mu predamo sav teret koji nosimo?
Kako biti vjeran kad je teško? Kako nositi svoj križ i zaroniti dublje? Na ova i mnoga druga pitanja će nam dati odgovor iz prve ruke Lucija Vuksan Ćusa. Koja je jedna kreativna i talentirana osoba, ujedno žena i majka, poduzetnica te članica zajednice Molitva i Riječ u četvrtoj točci formacije. Luciji se život promijenio preko noći, što se dogodilo i kako je sada moći ćete saznati i pratiti svakoga petka na našem portalu.
