Nakon svih ovih dana, zasićenih svime i svačime, opet kao da ostaje praznina.
Kao da smo pružali ruke da dohvatimo što više toga, a ono najvažnije – tiho i nenametljivo – promaknulo nam je.
Ostali smo siti, napiti i tromi. I nekako umorni.
Pa se pitam: što uopće znači da se Isus rodi u mom srcu?
Ako se o tome govori iz godine u godinu, kako to da se u meni nikako ne uspije roditi?
Ili se možda rađa, ali ne onako kako sam ja zamislila, ne u buci, ne u snazi koju očekujem, nego u tišini koju preskačem.
Čitam i slušam isto:
„Pusti Njega.“
„Dopusti Mu.“
A ja… tako dominantna, navikla držati konce u rukama, tako nepovjerljiva prema svemu što ne mogu kontrolirati.
Stati.
Čuti.
Očekivati.
Ipak, nježnost Duha Svetoga postaje mi polako novost. Ne teorijska, ne naučena, nego doživljena.
Čula sam i ranije da je On sama Ljubav i Nježnost, ali jedno je znati, a sasvim drugo okusiti.
To se ne događa naglo. Ne nameće se. Dolazi polako, gotovo neprimjetno, kao dodir koji ne traži dopuštenje.
Nisu Isusa svi prepoznali kao Boga.
Prolazio je tiho, nenametljivo.
A ipak, sila koja je bila u Njemu lomila je okove i donosila slobodu.
Nježna sila je Ljubav.
Neprimjetno, a snažno.
Nježno, a moćno.
I tu se nešto u meni prepoznaje.
Jer i ja sam sita svega, a opet sve gladnija.
Ne rađa se On tamo gdje je buka i zasićenost, nego upravo u toj tišini nakon svega.
I ne, ne traži moju snagu, nego moju spremnost da konačno stanem.
I ostanem.
Kako biti vjeran kad je teško? Kako nositi svoj križ i zaroniti dublje? Na ova i mnoga druga pitanja će nam dati odgovor iz prve ruke Lucija Vuksan Ćusa. Koja je jedna kreativna i talentirana osoba, ujedno žena i majka, poduzetnica te članica zajednice Molitva i Riječ u četvrtoj točci formacije. Luciji se život promijenio preko noći, što se dogodilo i kako je sada moći ćete saznati i pratiti svakoga petka na našem portalu.
