Piše: Jelena Golubić
Od svojeg župnika dobila sam preporuku da se prijavim na Školu hagioterapije. Bilo je to 1994. g. u Stubičkim Toplicama. Rekao mi je: „To ti je nešto novo, idi!” Znala sam da prof. Ivančić drži seminare, ali da je započeo neku školu, to sam prvi puta čula. Znatiželjna i uzbuđena, uputila sam se jednog petka, nakon završenog radnog tjedna u Stubičke Toplice.
Na tom skupu s oduševljenjem je prihvaćen naziv „hagioterapija” za metodu duhovnog ozdravljenja, koja se već koristila u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu. Oduševio me Profesor sa svojim izlaganjem i sadržajima koje je posredovao. Zaista je bilo sve novo, nikad ranije nisam to čula. Odvojila sam i posljednji novčić iz svoje blagajne i kupila kazete na kojima je bio snimljen sadržaj te škole. Preslušavajući te kazete postala sam sama sebi hagioasistent. Uvjerila sam se da je istina to što govori i da to funkcionira u konkretno u mojem životu. Naime, do tada sam bila stalno u bijegu od sebe i htjela sam biti netko drugi, a tada sam se sastala sa sobom i uspjela otkriti svoju dijagnozu. Postalo mi je jasno zašto sam jadna, nesretna, uvijek posljednja, najmanja od najmanjih, bez perspektive i ikakve mogućnosti da se nešto promijeni.
Nakon susreta s hagioterapijom više ništa nije bilo kao prije. Konačno sam saznala istinu o sebi: „Ti si dragocjeno i željeno biće”. Korak po korak, učila sam prihvatiti sebe, voljeti sebe, kajati se i moliti za oproštenje. Ubrzo sam se uvjerila da su to čudotvorni lijekovi po kojima sam ulazila u slobodu, ostala radosna i s lakoćom prihvaćala životne situacije koje baš nisu bile blistave, osobito na poslu.
Hagioterapija je u meni našla plodno tlo, ostala sam uz nju, uz Profesora i Zajednicu.
Sada sam u mirovini, ali ne želim mirovati, pa sam se, nakon formacije u Zajednici, pridružila dragocjenim dragovoljcima u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu, koji djeluje punih 35 godina.
