Piše: Lana Poljak Branisavljević
LJUBAV UMJESTO OSUDE
Danas na svom radnom mjestu u Domu za starije osobe dovodim u blagovaonicu novog korisnika. I dok mu tražimo slobodno mjesto gdje će sjesti kako bi ručao, primjećujem ostale korisnike kako ga promatraju i među sobom šapuću. Sjetim se tada kako je naš profesor Tomislav Ivančić znao ponekad uzdahnuti i reći: “Teško je biti čovjek…”.
Mi ljudi stalno stvaramo sudove jedni o drugima. Već promatrajući nečiju vanjštinu olako ćemo nekoga “svrstati” u prestarog ili pak nezrelog, bogatog ili siromašnog, simpatičnog ili ne simpatičnog. Ljudi oko nas, stranci na tramvajskoj stanici ili pak naši najbolji prijatelji, suditi će nas i prosuđivati. To je neizbježno. Upravo to nas podsjeća da se na ljude nikada u potpunosti ne možemo osloniti.
Naš jedini oslonac i neupitna sigurnost je jedino i samo naš Stvoritelj. On nas ne prosuđuje prema vanjskom odijelu niti prema našim postupcima, On nas poznaje u našoj biti i gleda ono najljepše i najdragocjenije u nama. Naša duhovna duša Njegovo je remek djelo. Poznaje nas više i od nas samih. I onda kada činimo pogreške i kada donosimo krive odluke u životu, pa čak i onda kada ne slušamo Njegov glas kako nam u savjesti progovara i kada činimo protivno prirodno-moralnoj zakonitosti upisanoj u nama, On nas brani i opravdava.
Ovih dana na poseban način promišljam o riječima Isusa Krista, jedinstvene osobe u povijesti čovječanstva kada razapet na križu progovara: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!”. Pitam se kakva i kolika to ljubav za čovjeka mora biti da u onome koji te progoni i ubija ti i dalje primjećuješ odsjaj Stvoriteljeve ljepote i unatoč svemu ga svojom ljubavlju želiš spasiti…Ni manje niti više pozvani smo upravo na takvu ljubav.
Potrebne su nam oči koji ne osuđuju, usta koja ne vrijeđaju i ne kleveću, ruke koje će utješiti i zagrliti, srce koje će ljubiti i onda kada to nije tako lako…Imaš li ti danas hrabrosti pogledati u ono dobro koje tvoj muž, žena, dijete, susjed, nosi u sebi? Hoćeš li se izdići iznad ogovaranja, kritiziranja i moraliziranja drugih?
Sjeti se, dragi čitatelju, kako je teško kada tebe drugi procjenjuju i sude…Zato, čvrsto odluči i počni već od danas na nov način ljubiti darovane ti ljude na životnom putu. Osuda nas uvijek dijeli i razdvaja, a praštanje i prihvaćanje jedni drugih povezuje i izgrađuje. Zato zakoračimo hrabro tim putem, uz Stvoriteljevu pomoć!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
