Piše: dr. Katarina Mittermayer
Ima jedna zemlja mala, ime joj je Hrvatska… Zemlja sposobnih i srdačnih ljudi, bogate povijesti i kulturnog naslijeđa. Zemlja nacionalnih parkova, najljepšeg mora i otoka, zemlja pitke vode, zdrave hrane, netaknutih šuma, planina i plodne ravnice. Zemlja slavnih svjetskih sportaša, znanstvenika, izumitelja, slikara, kipara, književnika i ratnika…
Volim svoju domovinu i jako sam ponosna na nju. Ali to nije samo zato što mi se ta zemlja sviđa, to nije samo zbog silne ljepote i divnih ljudi; to je nešto daleko više. To je nešto što je ugrađeno u mene – čežnja koju su ugradili moji roditelji, djedovi i pradjedovi, moji geni, ali i ono što je Stvoritelj zamislio dok me stvarao – da me stavi upravo u ovu obitelj, u ovaj narod. I Njemu se svidjelo da ja pripadam ovdje. To što volim svoju Hrvatsku nije samo moj izbor i moja volja, moji osjećaji. Ljubav prema domovini duboko je upisana u svakog čovjeka i svatko je može u sebi aktivirati. Nacionalni su blagdani dobra prilika za to.
Jer – svatko je od nas odgovoran za svoju domovinu. Odgovorni smo za zajednicu u kojoj smo odrasli i u kojoj živimo, za svoju obitelj, radno mjesto, susjedstvo, selo, grad i svoju državu. Ta odgovornost ne može se prebaciti na nikoga drugog. To je moja odgovornost. Nerijetko, ljudi bježe od ove odgovornosti puštajući da drugi misle i prosuđuju umjesto njih; da donose odluke, glasuju, bave se politikom, nešto pokrenu, itd. Ali dobro vlastitog naroda osobna je odgovornost svakog pojedinca. „Domovina i narod zadaća su pred kojom stojimo.“, rekao je njemački filozof i psihijatar Karl Jaspers, znajući da oni koji tu zadaću ne ispune, negdje u svojoj nutrini pate.
Svatko ima potrebu pripadati negdje, svatko mora znati gdje mu je dom. To najbolje znaju oni koji žive u tuđini. Silvije Strahimir Kranjčević počinje svoju pjesmu „Moj dom“ stihovima:
„Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma. …“
Što je domoljublje?
Što je, zapravo, istinska ljubav prema domovini? To je ljubav prema moru i kraju, selu i gradu, prema rodnom zavičaju, vlastitoj obitelji, svojoj tradiciji, običajima i ljudima, prema hrvatskom jeziku, svojim precima i prema prošlosti… Ali ljubav prema domovini nisu samo puke riječi bez djela. Istinska ljubav prema domovini i narodu očituje se u savjesnom preuzimanju osobne odgovornosti za vlastitu domovinu i narod. Ljubav prema domovini i narodu mora se vidjeti konkretno – u radu za dobro pojedinaca, obitelji i cijelog naroda. Ona se mora vidjeti u borbi za čovječniju i pravedniju zemlju, za kvalitetnije međuljudske odnose, za svetost braka i obitelji, za važnost vjere i morala, za izgradnju kulture… A sve to polazi od izgradnje sebe – biti bolji, plemenitiji, humaniji, biti više čovjek, ljubiti sebe i druge, opraštati, razumjeti, čestito odgajati svoju djecu, razvijati zdravo domoljublje u obitelji…. Od tuda kreće moja odgovornost.
Mogu reći da volim svoju domovinu i svoj narod tek kada se to vidi po mom zalaganju za duhovno-moralne vrednote, zauzimanju stava prema sadržajima u medijima, itd. Tada ja neću čitati sve što mi serviraju, neću gledati i slušati sve što mi nude. Tada neću biti nečiji poslušnik bez vlastitog mišljenja i stava; tada ću ja sam birati što ću čitati, gledati ili slušati. Tada ću imati svoje dostojanstvo, slobodu i mir; bit ću aktivan i odgovoran građanin i tek tada ću se istinski boriti za svoju zemlju i ljubiti svoju domovinu i svoj narod.
Ustrajno raditi na vrednotama
Vratimo ponos i dostojanstvo našoj Hrvatskoj! Domovini trebaju odvažni ljudi koji se neće lako podvrći hirovima, zavodljivostima, pritiscima, medijskim manipulacijama ili pak užitku koji se nudi na sve strane. Puno je lakše vladati ljudima zarobljenim kolektivnim mišljenjem. Postoje oni koji računaju na to. Domovini, stoga, trebaju ljudi koji vide cjelovito, koji poštuju sebe i druge, koji su humani i moralni, koji znaju što su vrednote i znaju svoj cilj i smisao. No, to se ne postiže preko noći, ni lako ni brzo. Potrebno je raditi na tome, ustrajno, odvažno i strpljivo – na sebi, u svojoj obitelji, zajednici… Održanje i rast temeljna su obilježja života. Život traži stalni rast i razvoj. Što stoji u podnožju održanja i stalnoga rasta? Vrednote: moral, poštenje, istina, dobrota, ljubav, ljepota… Upravo vrednote stvaraju ono specifično ljudsko u svijetu: umjetnost, državu, religiju, znanost, društvo.
Krajnje je vrijeme da postanemo svjesni svoje vrijednosti kao naroda, da postanemo sigurni u svoj identitet, da ga branimo i čuvamo i da postanemo svjesni svojih vrednota. I da se time ponosimo. Čuvajmo to svoje blago: zemlju koja nam daje plodove,posao kojim se uzdržavamo ili koji dobrovoljno radimo, našeg čovjeka, prošlost, branitelje, pjesmu, klape i tamburice, naš materinji jezik, ove zvuke i mirise…To je razlog zbog kojeg ne želim da mojom zemljom vladaju stranci – oni to ne mogu razumjeti. Tko nam može propisati kakva treba biti naša Hrvatska? Tko je pozna kao mi sami? Tko je voli kao mi?
Hvala braniteljima!
Učimo iz svoje prošlosti! Ne dozvolimo da se greške ponavljaju. Prošlost u nama pobuđuje zahvalnost i ponos, ali ona, to jako dobro znamo, nije uvijek bila sretna i laka. Još ne tako davno nastojalo se zatrti sve što je hrvatsko. Svima nam je poznato kako su završavali oni koji su javno isticali hrvatsko domoljublje u doba bivše Jugoslavije. Bilo je zabranjeno pjevanje hrvatskih domoljubnih pjesama, itd. Srećom, pobjedom naših hrvatskih junaka na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom, mi danas imamo slobodnu, neovisnu, samostalnu državu Hrvatsku. Prošlost nam nameće obavezu da se ne spuštamo ispod standarda koje su nam oni postavili. Iz poštovanja prema onima koji su branili svoju zemlju krvlju i znojem čuvajmo svoju Hrvatsku!
Vama, hrvatski branitelji, hvala što ste časno branili našu domovinu. Vi koji ste prolili krv i znoj za svoj dom, znajte da to niste činili uzaludno, već za slobodu, pravdu i civilizaciju. I to je ostalo trajno u vama zapisano, ugradilo se u vašu osobnosti i to vam nikad nitko ne može ni na kakav način oduzeti. To je vaše viteštvo, vaša čast i ponos. Vaše srce zauvijek će se pamtiti kao junačko. Upisani ste u hrvatsku povijest i osobno ste je stvarali. To su vrednote koje nosite sa sobom u vječnost. Hrvatski branitelju, ostani uspravan u svom ponosu i dostojanstvu jer na to doista imaš pravo! Dično je zvati se branitelj! Bili ste i ostajete ponos, uzor i put koji nas uči kako se voli i brani domovina. Sada još zavoli i poštuj sebe kao što voliš svoju domovinu. I budi zadovoljan sobom – jer imaš čime!
Jednom je C. S. Lewis, oksfordski sveučilišni profesor filozofije, rekao svom prijatelju: „Svaki narod smatra svoje muškarce najhrabrijima, a svoje žene najljepšima na svijetu!“ Umjesto prijatelja, ja bih mu odgovorila: „Da, ali u Hrvatskoj to je istina!“
Proslavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja. Razvijte svoje zastave, slobodno pustite Thompsona i pojačajte do kraja njegov „Dolazak Hrvata“!
Sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti – Dan hrvatskih branitelja!
