Tomislav Ivančić dio iz knjige Vjeruj mi, bit će dobro
Dobri smo prijatelji bili. On iz Bosne, ja iz Slavonije. Nevolja zbliži i najveće neprijatelje, kako ne bi nas. Vojska je svugdje svojevrsna nevolja za čovječanstvo. Za vojnike najviše. Krenuo je u kantinu. I pozvao me da pođem s njim, da ne ide sam. Reče: “Da ne idem pješice”, smiješeći se. I ja sam se nasmijao i pošao s njim.
Svi mi nosimo jedni druge, Dok je netko uz tebe ne bojiš se ni da se pakao obruši na tebe, ni da ti čitave armije zapucaju pod noge, ni da te ne znam kakve ptičurine napadnu, ni da bujice razruše tvoje nasipe. Jak si. Neoboriv. Ideš li sam, slab si. Svaki pogled te dira, svaki kamenčić ti smeta, put ti se odulji, ranjiv si i smrtan. A s drugim – letiš.
Nije dobro da je čovjek sam, rekao je Stvoritelj u praskozorje stvaranja svijeta. Ni Bog nije samotnjak. Trojica su u jednoj naravi. A nas je nekoliko milijardi u jednoj ljudskoj naravi. Oni su vrtlog spoznaje, stvaralaštva i ljubavi. A mi se bojimo, ubijamo, mrzimo i tlačimo. A stvoreni smo na sliku Božju. Očito je slika iskrivljena. Treba je restaurirati. Isus iz Nazareta, savršeni Božji umjetnik, slika nevidljivoga Boga, spoznaja Očeva, došao je ispraviti crte i boje slike Božje u nama. Crkvi je ostavio sav alat za restauriranje čovjeka, društva, čovječanstva i ljudske povijesti.
Treba Božjih umjetnika na tom poslu, svećenika i laika, ljudi koji su u Božjim radionicama učili i sami doživjeli preobrazbu. Sveti nam trebaju, koji su sa Svetim u dodiru. Jesi li među njima?
Na nasipu se sretosmo, slikar Mirko i ja. Bio je potišten. Pokušah ga podići na razinu duha. Rekoh mu: “Vjeruj mi, bit će dobro”. Sad se pitam, jesam li mu to smio reći, je li me razumio?
Potekoh iz ruke Očeve i naći ću se na kraju u rukama istog Boga. Njemu sam milje, On me sa simpatijom, ozarenih obraza i blistavih očiju gleda, čezne da mu kažem da je dobro što me uputio u svijet i ljudsku povijest. Sva zagonetka života je samo u ovome: da se nađemo – On Stvoritelj, ja stvorenje, On Otac, ja njegovo dijete, On svemoćan, ja nemoćan i potreban Njega, on Otkupitelj, ja otkupljen.
“Bolno je biti čovjek”, reče mi Mirko. “Straše te ponori zla, noći su mračne i sablasne, smrt vreba iza svake minute, čežnje su neispunjene, želje nedohvatne, a krivice neuklonjive”. Odgovorih mu: “Ali Očevo svjetlo obasjava noći, Veliki petak otklanja krivice, Uskrsnuće ubija smrt, dobro pobjeđuje nad zlom, a čežnje idu ususret ispunjenju i želje se okreću dohvatljivostima.
Zemlja je most, put do doma, trenutak kušnje i potreba zastanka, da odgonetneš tko si, čiji si, odakle si pošao i kamo ideš.
Lijepo je stoga biti čovjek. Vjeruj mi, sve će biti dobro! Među nas je došao Sin Božji u liku Isusa iz Nazareta. Sačuvaj život i dušu kao ratni plijen iz zemaljskih životnih bitaka. Jednog dana ćemo se sresti u nebu, kod kuće. Tad ću ti se zagledati u oči i upitati: jesam li imao pravo? Vjeruj mi, bit će dobro”.
Mirko se zagleda u mene i laganim koracima krenu kući. Slutio sam da je dobro i da će noćas stvoriti brojne akvarele. On je povjerovao i samo je to važno: bit će dobro. Jer, postoji Bog i to je sudbonosno za svakog čovjeka.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
