Piše: dr. sc. Davor Pavuna
Susret sa živim Bogom
Otac Tomislav Ivančić bio je duboki znanstvenik živog Boga, Isusa Krista. Imao sam već 29 godina kad sam ga upoznao davne 1981. godine. Po povratku iz JNA i dolaska iz Engleske, Lada Brozović i njezine prijateljice rekle su mi da moram otići u Frankopansku da upoznam profesora Ivančića i čujem kako on mlade poučava Isusovom nauku. Jer ja sam tada istraživao sve moguće metafizike, u Indiji i drugdje, a rekli su mi da je kod Isusa Krista sva Istina. Te sam jeseni otišao na Jordanovac na duhovne vježbe koje su vodili Tomislav Ivančić i Zvjezdan Linić. I dok mi je fra Zvjezdan potpuno razbio sve intelektualne hipnoze i maske svojom ljubavlju i jednostavnošću, profesor Ivančić bio je snažan, autoritativan, snažan, strog duhovnjak i dubok intelektualac. Na tim sam duhovnim vježbama po prvi put upoznao živog Boga, Isusa Krista. Iduće godine ponovo sam se vratio na duhovne vježbe, tada u novu crkvu u Novom Zagrebu. Sjećam se kako sam se odjednom, u vrijeme svjedočenja, spontano digao sa stolca, došao do mikrofona i rekao da sam doletio iz Londona da bih na ovim duhovnim vježbama susreo s Isusom Kristom. Otac Tomislav svima je potvrdio da je to bio znak Duha Svetoga. Nakon toga sam mu iz Engleske ponekad pisao i slao mu članke o znanosti i vjeri, a potom sam otišao u Francusku i naša se veza izgubila. Još više sam se posvetio Isusu, a ono bitno što mi je ostalo iz susreta s ocem Ivančićem njegova je knjiga Susret sa živim Bogom, koju sam redovito proučavao i uvijek je imao sa sobom. Dakle, uz Evanđelje Isusa Krista, uz sebe sam uvijek imao knjige Susret sa živim Bogom profesora Ivančića i Nasljeduj Krista T. Kempinskog. To je ukratko prva faza mog druženja s ocem Tomislavom Ivančićem.
Dugi telefonski razgovori
Od otprilike 1986. pa negdje do 2008. godine nisam imao nikakvog izravnog kontakta s ocem Tomislavom Ivančićem. Pratio sam njegovo djelovanje, redovno molio i proučavao do u detalje njegove knjige, pokrenuo sam i molitvenu grupu fizičara koja se od 1988. redovno moli „Isus u mom uredu“… Bilo mi je drago kad sam saznao da je postao rektor Sveučilišta. Duh Sveti radio je na meni (kako mi je rekao 2008. godine fra Zvjezdan) tako da sam u svojim javnim nastupima svjedočio svoju vjeru, na HRT-u sam nastupio dva puta, krajem 2008. godine i početkom 2009. godine, najprije s fra Zvjezdanom u emisiji Branimira Bilića, a potom i sâm u emisiji Nedjeljom u dva, a slijedili su i drugi nastupi. Negdje u to vrijeme ponovno sam susreo i oca Tomislava, razmijenili smo telefonske brojeve i počeli tako kontaktirati, najčešće u kasnim večernjim satima i do kasno u noć. Raspravljali smo o znanstvenim temama, o problemima vjere i stanju suvremenog čovjeka i hrvatske nacije. Ispitivao bih ga o hagioterapiji jer me to fasciniralo. Njega je pak najviše zanimalo što se događa u odnosu fizike i metafizike u meni, smatrao je da sam savladao kompletnu kvantnu fiziku i općenito suvremenu fiziku te da sam zreo profesor i znanstvenik i htio je dublje sa mnom podijeliti osobne znanstvene spoznaje.
Smatram ga svojim duhovnim mentorom. Popunjavao je moje teološke praznine, pojašnjavao nejasnoće i ohrabrivao me da svjedočim svoju vjeru, da budem spontani svjedok živog Boga, Isusa Krista.
Zahvaljujući takvoj podršci vrhunskog teologa, posvuda sam održao mnogo predavanja o vjeri i znanosti (laicima, ali i svećenicima, na hrvatskom, engleskom i francuskom), a na nekim od njih i on je prisustvovao. Ponekada bi sâm držao predavanje tek tjedan dana prije ili poslije mene, primjerice na Katoličkom sveučilištu. Uglavnom, naša znanstvena i ljudska komunikacija je bila duhovno i znanstveno duboka, a javno djelovanje isprepleteno. Uvijek citiram njegovu knjigu Susret sa živim Bogom, (ali i druga djela) jer mi je vrlo važna i s mog znanstvenog stajališta. Pojednostavljeno, post-kvantna fizika kaže da ako postoji svijet (dinamika raspodjela energije), posvuda je i (kvantno) polje. A naravno, Duh Sveti onda mora biti poput tog sveprisutnog polja, ali još dublje i svakako potentnije. O toj i sličnim (meta)fizičkim temama smo otac Ivančić i ja često detaljno raspravljali.
Najkvalitetnija metoda liječenja
Jednom, mislim da je bila 2015. godina, pozvao me k sebi na Kaptol, sjedili smo u njegovu uredu i u miru razgovarali. Ključna tema, koja nas je obojicu tada zanimala, bila je o tome gdje se to Božja duša “pretvara” u duhovnu dušu i gdje onda duhovna duša postaje, pojednostavljeno rečeno, energetska duša u čovjeku, entitet koji bismo mogli na određenoj razini mjeriti. Zanimalo nas je gdje se to spajaju duh, duša, um, mozak i tijelo te gdje i kako metafizika dodiruje (post-kvantnu) fiziku. On je nevjerojatno dobro poznavao literaturu, npr. recimo Liptonovu Biologiju vjerovanja, poznavao je mnoge nijanse (kvantne) fizike, slušao i moja predavanja i mi smo se vrlo brzo i lagano našli u strašnoj raspravi. U jednom trenutku došli smo do zaključka da postoji jedna razina, koju sam kasnije zvao transcendentalnom, gdje se racionalni dio čovjeka ne može uplitati, i tu negdje ulazi vjera, duhovna duša, a onda i hagioterapija.
Osobno smatram da je hagioterapija najkvalitetnija metoda liječenja čovjeka i jedina prava jer liječi čovjekovu dušu.
Citirao bih ovdje i dio pisma koje mi je uputio jedan mladi gospodin: „Potaknut Vašim predavanjima u kojima spominjete Tomislava Ivančića kao duhovnog mentora, pogledao sam njegovo predavanje na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Odmah nakon toga pročitao sam i njegovu knjigu Hagioterapija u susretu s čovjekom, koja me također oduševila i potaknula da upoznam moć oprosta, zahvalnosti i pomoć bližnjemu. Čitao sam i Viktora Frankla, ali logoterapija mi nije dala takav osjećaj djelovanja kao što mi se čini da može hagioterapija – to je zaista veliki iskorak u razumijevanju čovjeka i religije, ponovnoga povezivanja s Bogom, odnosno svime što jest. Nažalost, kao što i sâm Ivančić kaže, sve je više vjernika koji su ateisti u duši, stoga bi zapravo oni morali prvi započeti s hagioterapijom na sebi. Siguran sam da bi tada mnogo više ljudi i odlazilo u crkve te živjelo ljubav i evanđelje.“
Zahvaljujući raspravama s ocem Ivančićem, iako nemam teoloških kvalifikacija, ali zbog svojih spoznaja o fizici i metafizici, stekao sam dovoljno samopouzdanja da zamolim oca Ivančića da hagioterapiju predstavimo široj javnosti preko interneta, na svim jezicima, jer smatram da je treba podijeliti sa svim ljudima planeta Zemlja. On se složio, želio je to i spremao se na to. Iako nisam još susreo sa subraćom s kojima bih to nastavio, uopće ne dvojim da bi to bio najbolji i najveći poklon čovječanstvu jer sve medicinske tradicije koje poznajemo nisu ni sjena hagioterapiji, to su mi mnogi posvjedočili.
Smatram stoga da smo dužni, i naša Katolička Crkva i mi intelektualci, podržati duhovne uvide, viziju hagioterapije i cjelokupno djelo Tomislava Ivančića i da svi, koji su za to sposobni, omoguće da hagioterapija zaživi, jer ona je istinsko liječenje čovjeka zahvaljujući milosti i darovima Isusa Krista.
Istinski znanstvenik i duhovni otac
Uz sve drugo što je radio, kao svećenik i kao društvena osoba, uz sve patnje koje je proživio, imao je jednu rijetku kvalitetu, koju nažalost nisam dovoljno često susreo u životu, a to je da je bio istinski znanstvenik, htio je spoznati istinu. Bio sam mu kao sin, jer mi je ušao u život u godinama kad mi je ovozemaljski otac odlazio. Pola života sam proživio s njim kao duhovnim ocem i metafizičkim mentorom i uvijek me je mudro savjetovao i vodio. Danas, kad uživa u Raju s Isusom i svim svetima, mogu reći da sam mu silno zahvalan i da ga i dalje osjećam, Bogu hvala.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
