Poštovani čitatelju, ima ljudi koji se strašno muče s grižnju savjesti.
Ima drugih koji se neprestano muče i žele stotinu puta na ispovijed. Ima onih koji su jednostavno bijesni i na Boga i na crkvu zato što nikako ne mogu utišati osuđujući glas svojoj savjesti. Ima ljudi koji su depresivni zbog toga što je savjest toliko nemirna u njima.
Ima onih koji se ubijaju, gotovo najviše samoubojstava ima upravo zbog toga što osjećaju krivnju, što osjećaju da su grešni. Ima ljudi, gotovo svi smo takvi, možemo se sto puta kajati… čini nam se koda nismo ništa napravili, kao da je sve opet ostalo, kao da nam Bog nije oprostio.
Osjećamo zapravo da nas je strah Boga i ne možemo se nikad približiti Bogu da bismo osjetili njegovu nježnost, toplinu, njegov osmijeh nad nama, njegovo milovanje kao što majka miluje dijete. Kako smo se udaljili od istine. A istina je u tome da kad god se ispravno pokaješ da si doista tada nevin. Kao što smo nevini izišli iz Božje ruke jer duhovnu dušu stvara Bog i ona je nevina i čista tako upravo kod god se pokaješ tvoja je duša savršeno čista i tvoja savjest nema nikakvog opterećenja. I zato svako opterećenje i nakon kajanja i nakon ispovijedi to je bolest odnosno to je glas đavla. A đavao je kaže Isus lažac i otac laži, on laže. On će neprestano vikati da si kriv i kriv da je tvoj grijeh tako velik da ga Bog ne može oprostiti. Ili da si se tako slabo kajao da to Bog ne prašta. I tako te neprestano drži u ropstvu krivnje, depresije, samoubojstva.
Trgni se budi siguran da kao što pereš ruke još i sapunom one su čiste i opet mirišu. I kao kad opereš kosu koja ti je bila masna i prljava a ona odjedanput čista, divna.
I kao kad skineš svoju prljavu haljinu ili prljavu košulju i potkošulju sva od znoja, smrdljivu i baciš i obučeš novu ti si čist, mirišeš, sve je dobro na tebi. Potrebno je dakle početi duboko vjerovati i najmanji znak pokajanja već ti je oprošteno.
Dosta je da kažeš Bože žao mi je i već si čist. Zato je dobro čuti Johannesa Taulera, jednog velikog katoličkog mistika europskog njemačkog koji je divno rekao kaže: “Pravo pokajanje je zapravo druga nevinost.”
Pravo pokajanje je druga nevinost. Jedna je nevinost ona bila kad te Bog stvorio druga nevinost je sada kad se pokaješ. Jedna je nevinost bila onda kad si kršten i sve ti je oprošteno, druga nevinost je sad kad se kaješ, kad se ispovjediš.
Minuta za tebe, 12. 10. 2026.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
