Piše: Ljerka Jurkić, evangelizatorica 

Kad sam na Međunarodnom studiju iz hagioterapije slušala njezina utemeljitelja, prof.Tomislava Ivančića, kako govori o čovjeku i njegovoj antropološkoj razini, ali i o Bitku i transcendentalima, često bih se sjetila riječi Dietricha Bonhoeffera koji je još za vrijeme Drugoga svjetskog rata rekao:

„Nije na nama da proreknemo dan – ali taj će dan doći – kad će ljudi biti ponovno pozvani da Božju riječ tako izgovore da ona mogne promijeniti i obnoviti svijet. Bit će to nov govor, možda posve nereligiozan, ali osloboditeljski i otkupiteljski, poput Isusova govora, nad kojim su se ljudi prenerazili, a ipak su od njega bili pobijeđeni. Bit će to govor nove pravednosti i istine, govor koji naviješta Božji mir među ljudima i približavanje Božjeg kraljevstva. “

( D. Bonhoeffer, Otpor i predanje, KS, 1993., str.140.)

Doista, za mene je hagioterapija zapravo evanđelje namijenjeno postmodernom čovjeku, umornom, nepovjerljivom, ideološki opterećenom čovjeku, čovjeku otuđenom od Istine i Spasa.

Namijenjena je i kršćaninu koji je zaboravio tko je i zašto se tako zove, kršćaninu koji je zbog navike i forme zaboravio Isusa, a zbog zagledanosti u zemlju zanemario gdje se nalazi njegova istinska snaga. Zbog mnoštva informacija i ljudskih riječi ne prepoznaje i ne čuje više Riječ koja je Duh i Život. 

Sjećam se svoje prve svjesne odluke za dobro, tj. očekivanja dobra kao posljednje šanse za mene!

Poštovani, za nastavak čitanja trebate biti pretplatnik.
Ako već jeste pretplatnik