Piše: Ana Rudić

Kasnoproljetna svježa noć. Puna srca i praznjikave glave vraćam se s pobožna druženja bezbrižno gazeći Savskom ulicom prema zagrebačkom domu. Na raskršću s Vodnikovom, pred fast foodom, nazirem dvoje mladih i veselih ljudi. Približavajući im se za oko mi zapinje uperen prst mlade žene koja ispaljuje: “Nju, nju ću pitati – my lady, koji je smisao života?

Gledajući ih u čudu pomišljam – čujem li to jeku vlastite glave i/ili duše. Zastajem, ali ostajem u šutnji strepeći da je skrivena kamera (jer, čini mi se, živimo u vremenu kad novinarstvo prerasta u strvinarstvo, a u tom trenutku ne mogah procijeniti stupanj svoje živosti). I dok ih i dalje u čudu šutke promatram, komentiraju mi hod i odjevnu kombinaciju (kroj, boje)…

Potom mladić počinje rafalno pucati potpitanja i odgovore na već postavljeni upit: “Veza?! Ne! – Uživanje?! Ne!” Plaho ubacujem: “Putovanja?!” Mlada žena euforično odgovara: “Da!!!” A onda oduševljenje potkrepljuje svjedočanstvom koje je za cenzuru (u kršćanskim medijima). U tom trenu moje sumnje o posprdnom prilogu postaju sve jače. Potom slijedi i kulminacija straha potaknuta izjavom mladića koji je vjerojatno nanjušio moj strah: “Mi smo novinari XX Tv.” U meni je sve uzavrelo i nijemi vrisak razlio se dušom – ne, zašto mene nađoste? No mlada žena poprilično uvjerljivo naglo razuvjerava izjavom: “Ah, da barem jesmo, ali radimo u XX prodajnom centru.” Potom nastavlja eksplicitno svjedočanstvo, a mladić najednom crveneći se reče: “M. idemo.” Potom mi se obrati riječima: “Dugo smo bili u Krivom putu” (za one koji ne znaju – popularni zagrebački tzv. alternativni birc). Odlaze ljubazno pozdravljajući prodavača i mene, pozivajući nas da dođemo u kupnju u spomenuti centar nudeći nam i 40% popusta.

Prateći ih pogledom ostajem prikovana u šoku i nevjerici. Doskora tjeskoba obuzima biće i misao – toliko riječi sipaš u danu, a sada niti jednu konstruktivnu i ona jeka poprimi novo obličje/pitanje – a znaš li ti što je smisao života?

A onda slijedi i niz pitanja: Jesi li i ti u “Krivom putu” premda (kao) koračaš pravim hvališući se kako si “krivi” ostavila iza sebe? Zašto se bojiš čovjeka? Zašto se bojiš ljudi?

Kao grom me ošinu misao – jedini pravi put je Krist i punina smisla je susret s Njim, živim Bogom!

A ja dvoje utopljenika samo diplomatski popratih prestravljenim pogledom.
Potom su uslijedili dani nutarnje borbe, analize dobivenih informacija i neki neobičan impuls da im spomenuti naslov (Susret sa živim Bogom) odnesem u XX prodajni centar. Srce kaže – Idi, ne boj se, a razum – Ne, ne, ne, to nema smisla.

Nakon nekoliko tjedana borbe razuma i osjećaja (+ ponosa i predrasuda), pobjedu za dlaku odnesoše osjećaji. Zaputih se, uzavrelog ljetnog popodneva te putem susrećem još jednu mladu dušu koja me dovodi pred vrata cilja. Ulazim i na vratima mladić s početka priče. Službeno i u strahu pitam: “Gdje je dezinficijens?” – dok srce hoće van da skoči.

Radosno odgovara zbunjenoj kolegici kako je kupac uvijek u pravu te mi asistira dezinficiranje ruku. Potom susret dvaju pogleda i prepoznavanje usprkos maskama. Iznenađeno reče: “Vi ste žena koju smo M. i ja sreli pred fast foodom?” Pomalo nespretno odgovaram: “Da” te: “Odgovor na ono vaše pitanje je u vrećici.

Neka neobična radost mu ozari lice i skrivajući se od šefice zove prijateljicu, mladu ženu s početka priče. Reče: “M., nećeš vjerovati, došla je ona žena…” Po završetku razgovara baca bombu: “Došli ste po popust.” Crvenilo mi obuze lice i rekoh: “Tražim haljinu za prijateljičino vjenčanje, ali ne treba mi popust.” “Treba treba“, proročki reče moj novi “frend” i s vrhunskom profesionalnošću mi prezentira cjelokupan asortiman sugerirajući kroj i boju, ali na koncu zaključuje(mo) da ipak ništa nije prikladno.
Ispraćaj do vrata i završne misli.
Moja: “Sretno tebi i M., vjerojatno se više nikad nećemo vidjeti.
Njegova: “Hvala! Vjerujem da ćemo se vidjet.”

Gazeći prema svom domu, analitički pokušavam dokučiti gdje bi se mogli vidjeti i zašto bi se uopće morali vidjeti… I potvrđuje se teza koju sam nedavno čula – da je analiziranje pakao. Duboko u srcu upisan odgovor u umu se iskristalizirao/rodio oko 9 mjeseci kasnije: Ako ne prije, bit će susret u vječnosti; “Da naša radost bude potpuna.” Navedeno detaljno tumači Njegov miljenik (vidi Ivan 15).

Na koncu ove sage navedeno mi se nameće kao baza za mogući smislen odgovor na upit o smislu života. Pustiti živog Boga (Svemogućeg Stvoritelja) da me/nas povede u vječnost, svojim putima. Nakon agonije analiza uma kroz uho u srcu se probudila i jedna puno jednostavnija misao: ljubiti, ali i dopustiti biti ljubljen/a…

Zvijezda vodilja na tom putu i vrhunski (top) model jest Ona – The Lady koja budnim okom bdije te vjerujem da neće napustiti ni to dvoje mladih u potrazi za smislom… Nadam se da su iskoračili na Pravi put. Ako i nisu, Naša Lady će ih već pronaći, vjerujem, jer ne boji se ona uletjeti u “Krivi put” po svoju dječicu (na metodi vlastite kože spoznat odgojni proces).
I… iznova se potvrdilo da je On vrhunski odgojitelj i ne dopušta da se ljuljuškamo u zatvorenost starih vizija života.

M. lady i X GentleMan, Bog zna gdje ste sad…
Susret s vašom mladošću, radošću i prostodušnošću nanovo je protresao moje biće i obogatilo etapu puta. Radujem se ponovnom susretu!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.