Piše: Ana Rudić

Već danima tipkam. Misli se roje i pitam se koju pretočiti u riječi. Pitam se što pustiti u svijet iz ove ženske, da ne kažem lude glave. Uz niz previranja, prvi povod ovog teksta susret je s još jednom „ženskom glavom“. Ime joj ne znam. Nisam se sjetila pitati jer me svaki susret ošinuo poput groma da ne kažem potresao poput potresa.

Dokotrljala se od nekud, na koncu korizme, ta vanserijska stara ženica; teško gazeći, ali ustrajno, svojim tempom. Već pri prvom (slučajnom) susretu započela je razgovor radosno, nepovezano, ali povukla je u dubinu.

Pošto racionalist(kinja) u meni nikako da izdahne, iako je već dugo na umoru, pomislila sam da je to slučajnost. Samo još jedna nesretnica na putu, sasvim slučajno. Pobrinut će se već netko, ako već nije zbrinuta.

Drugi, treći, četvrti put, gotovo svaki izlazak iz (kućne) karantene da uhvatim sunca i zraka, rezultirao je susretom s njom. I uvijek uvid u nešto drugo, neka druga tema, a izredale su se – Bog, ljepota i divljenje, žene, branitelji, muž, djeca, poštovanje, dijeljenje, redovnice, župnik, krađa, pravda,vrisak… Govorila je, a ja sam slušala i gledala u njene oči i tek pokoju riječ izustila.

Ti kratki susreti činili su mi se kao vječnost.

U međuvremenu, slučajno sam jednom naletjela i na muškarca koji nema dom i koji mi je rekao da nije jeo tri dana… Bio je blažih riječi no žena, pretpostavljam zbog mladosti koja ga je još nosila i vjere u Milosrdnog Isusa čiju mi je sličicu pokazao.

Već dugo pitam Stvoritelja svega o istini o životu i čovjeku. Zašto je život ovakav? Zašto si stvorio čovjeka, što Ti je to trebalo? Zašto su ljudi takvi; zašto smo ovakvi?

Zašto gazimo dostojanstvo jedni drugima na sve moguće načine?
Što je to uopće dostojanstvo i tko ti ga može vratiti kada ga višestruko razruše? Što znači biti istinska žena, a što muškarac? Što to znači čovjek?

Kako biti? Treba li išta imati?

A On, vrhunski učitelj, (pro)govori(o) je na svoj način i u svoje vrijeme. Ponajviše „zvijezdama“ viđenim iz, fizičkim očima gledano, „ruševina života“: očima nepoznate žene i nepoznata muškarca. U njihovim očima, nakon dugo vremena, susrela sam pogled živog Boga.

U naizgled razorenom muškarcu/ženi/čovjeku i shvatila – ništa ti ne može razrušit temelj, korijen. Dostojanstvo je izbijalo iz njihovih očiju, prodorno i čisto, usprkos njihovoj prljavoj vanjštini i pokojoj prljavoj riječi na usnama.

Još jednom potvrdila se misao velikog čovjeka koja me već neko vrijeme prati: „Iz ruševina se najbolje vide zvijezde.“ (Viktor E. Frankl)

Ti koji/koja prelaziš pogledom preko ovih riječi, znaš li koliko je u Zagrebu prenoćišta za muškarca/ženu/čovjeka bez kuće/doma?

Znam da On zna i da Mu nije svejedno. Ali, On možda ne želi ništa bez tebe i mene, jer znam da sve može. Čini mi se da nas je upravo zato stvorio: da budemo jedno u Njemu, da vidimo živu sliku Njega u sebi i jedni u drugima; da pridržimo i pridignemo jedni druge; da se raduje s nama i u nama. Ali, najlakše je reći… Polazim od sebe.

Jedan mudar i drag mi naš, ali iznad svega Božji čovjek, Tomislav Ivančić, u jednom od svojih djela ističe da je djelovanje mnogima slaba točka.

„Kao mrtva luka u kojoj brodovi sanjaju o plovidbi, a ostaju usidreni u plićaku. To su česte
frustracije kod svih ljudi.“ (Ivančić T., Hagioterapija u susretu s čovjekom, 2015: 196)

Promišljajući o beskućništvu muškarca i žene u gradu Zagrebu i iznova se, pomalo frustrirano, pitajući o istini o životu i čovjeku, „slučajno“ naletjeh na još jednu Tomislavovu…

„Ljudi trebaju Isusa, a ne tvoja čudesa. Ljudi trebaju nebo, a ne tvoju pametnu riječ koju ti njima želiš reći. Ljudi trebaju Isusa, a ne zemaljsko oslobođenje od bolesti, siromaštva, od bijede, od raznih nacionalnih i drugih porobljavanja. Ljudi trebaju Isusa, shvati! Tko ima Isusa, taj ima slobodu, ima mir, ima život, ima budućnost, ima sve.” (Ivančić T., Put u novi život, 2019: 83 i 84)

I na koncu, pošto je prvi povod pisanju bila žena, red bi bio da zaključim citatom jedne, tj. pozovem se na mudru ženu, najveću od svih stvorenih ljudi istinsku Ženu, Majku i Kraljicu:

“Što god vam rekne, učinite”. (Iv 2,5)

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.