PRAKTIČNA PROVEDBA PRAŠTANJA

Praštanje je zakonitost duha, a duh je život 

Piše: Ljerka Jurkić

Dok ne oprostim ili ne zamolim u duhu da mi se oprosti, dok sam vezana za uvredu ili neku svoju pravednost, u meni je nered, ljutnja, rađa se osvetoljubivost, a onda i krivnja, gubim snagu, rastresena sam, ne mogu misliti, čak i tijelo počne reagirati, bilo da glava zaboli ili srce počne lupati.

Doista je dobra ona slika o uvredi kao bombi. Prihvatiš li je, ona te razara, gubiš život. No dok čovjek ne odluči oprostiti, ne uđe u tu praksu, sve ga uvjerava da je u pravu, kao da ga neka sila zavodi dok mu ne oduzme svu snagu i život. 

Naprotiv, kad jednom iskusi slobodu i život koji donosi praštanje, postaje mudar čovjek kojemu su sva vrata otvorena. Bezbrojni su primjeri plodova praštanja, od ljudi koji su tako sačuvali brak do onih koji su ozdravili od malignih bolesti.

I danas pamtim jedan razred o kojem se negativno govorilo zbog učenika koji su ometali  nastavu. To me potaklo da im svaki put prije sata praštam u duhu i molim ih za oproštenje što ih ne razumijem i ne znam voljeti. Već su mi prvih dana u duhu dolazili oni koji su me na satu pratili s podsmijehom i prijezirom, no ja sam ustrajala u odluci da neću u to gledati, nego u ono što je dobro u njima. U početku je to teže išlo, no s vremenom sam počela doživljavati njihovu nutrinu, uviđala sam da su oni zapravo mali patnici iz raznih razloga i da trebaju moju sućut. Tijekom te školske godine ozračje u razredu vidno je otoplilo, postali smo suradnici, tijekom nastave smo ne samo učili nego se i šalili. Nikad nisam više ispričala viceva kao u tom razredu. Na kraju godine kolege su se čudile kako je  razred s toliko izostanaka i lošeg uspjeha iz brojnih predmeta na maturi bio jedan od najboljih razreda po uspjehu iz hrvatskoga jezika.

Praštanje je doista najmoćnije oružje u stvaranju boljega svijeta.  

Kako praštati u duhu?

1. Najprije je potrebno biti svjestan da je bit čovjeka duh, a duh je slobodan od vremena i prostora. To znači da smo prije svega duhovno povezani jedni s drugima. Stoga se ne moram fizički susresti s osobom, dovoljno je sabrati se, tj. biti svjestan osobe kojoj praštamo ili je molimo za oproštenje i zagledati se u nju duhovnim očima.
2. Drugi je korak sjetiti se što zamjeram toj osobi, što me vrijeđa i mirno joj reći: „ Opraštam ti što nisi onakva kakva bih ja htjela da jesi…“
3. Potom je potrebno zamoliti je da i ona meni oprosti što je ne razumijem i ne znam voljeti. 
4. Važno je odlučiti se za dobro u toj osobi. U svakom je čovjeku i dobro i zlo, ni najveći svetac nije bez sjene na zemlji, kao što i najgori zločinac ima bar nešto dobra u sebi. Pitanje je samo kamo gledam jer otvaram se onomu u što gledam. Tražim li i gledam dobro u čovjeku, to je kao da sklapam savez s tim dobrom u njemu i ono se umnaža. 
5. Na kraju, potrebno je sjetiti se da je Stvoritelj njega htio i želio (baš kao i mene) i prihvatiti ga iz Očeve ruke: „Prihvaćam te kao Božje dijete…“

Dakako, sve je ovo jedan proces koji se odvija u našoj duhovnoj duši, nutrini, i tu će se s vremenom u nama roditi i sućut i razumijevanje za tog čovjeka. Kada on u mom srcu nađe mjesto, Duh Sveti može djelovati i tada nastaje bolji svijet.

Zato Isus na puno mjesta u evanđelju govori o praštanju. On dobro zna što je u svakomu od nas, ta po njemu je sve stvoreno, pa tako i zakonitosti duha. On sam je Život i dolazi nam otkriti što činiti da bi se ušlo u izobilje života. 

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.