Nedavno sam pročitala jednu simpatičnu priču. Ide ovako: “Tek što je bio stvoren, nezadovoljni se golub neprestano tužio Stvoritelju. I Stvoritelj ga primi u svoj vrt. “Gospodaru svijeta, mačka vreba na mene i gleda samo kako će me pojesti. Po cijele dane sa sve većim strahom bježim ovim malim nožicama, kad mi ništa bolje nisi dao.” Stvoritelju je bilo žao goluba, pa mu je udijelio dva jaka i lako pokretna krila. Nekoliko dana kasnije golub mu ponovno dođe plačući. “Gospodaru svijeta, mačka me i dalje progoni. S krilima na leđima još mi je teže bježati, teška su i nespretna, a noge jednako tanke i kratke, pa me strah još više nego prije. “Stvoritelj se nasmije i reče: “Golubiću dragi, nisam ti dao krila da ih nosiš na leđima, nego da ona tebe ponesu prema nebu.”
Prva misao koja mi je prošla kroz glavu kada sam pročitala ovu priču je bila kako je Stvoritelju sigurno pomalo i simpatično promatrati, baš poput oca i majke svoju nestašnu djecu, kako mi ljudi, često ostajemo začuđeni i nekako šeprtljavi u razumijanju zakonitosti duha koje nam On daruje. Sve nam je dao, a mi kao da smo “slijepi” to prepoznati i vidjeti. Ova priča danas me nuka na promišljanje o darovima i talentima koje posjedujemo jer baš svaki čovjek je neizmjerno bogato biće. No, temeljno pitanje je da li je on sam to otkrio, u to povjerovao i to zaživio! Sjećam se kako smo u trećem razredu srednje škole za domaću zadaću morali napisati sastavak o svojim talentima i kako sam bila u velikoj muci što napisati. “Pa ja sam u svemu prosječna… “- mislila sam. Ne znam svirati niti jedan instrument, ne znam slikati, nisam spretna u sportu, niti u pisanju baš nisam vješta…
Malo po malo upoznavajući hagioterapiju počela sam otkrivati istinsku sliku o samoj sebi, umjesto one iskrivljene i površne u koju sam bila zagledana. Otkrila sam gdje je to izvor moje vrijednosti i dragocjenosti i što mi je to sve potpuno besplatno darovano, baš moje, originalno i posebno. Tada je rečenica koju je naš profesor Tomislav Ivančić često govorio: ” Nitko nikada nije bio niti će biti kao ti!” odjeknula u mom središtu i zaživjela u mom životu. Dane su nam tolike mogućnosti, sposobnosti i snage. Što s njima radimo? Kako ih i za što upotrebljavamo? Umnažamo li ih? Živiš li i ti, dragi čitatelju, s mišlju kako si prosječan i kako nemaš nekih posebnih sposobnosti i talenata?
Moram priznati da još uvijek ne znam svirati niti jedan instrument, ali uživam u lijepoj glazbi; ne znam lijepo crtati, ali rado sa svojom kćerkicom bojam bojanke i kamenčiće; srce mi je puno i radosno kada promatram svoju djecu kako rastu; raduje me kada kroz hagioterapiju drugome mogu pomoći; s ljubavlju pišem ove retke u nadi da će duh i kroz njih donijeti baš svakome radosnu vijest; uživam u prepoznavanju Ljepote šečući sa mužem kroz grad, maksimirsku šumu, plivajući, diveći se cvijeću u mom vrtu…Da, to sam ja!
A ti, koje si ti bogatstvo u sebi otkrio? Jesi li već “raširio svoja krila”? Ne zaboravi, “ona” su nam darovana da nas ponesu prema nebu! Samo kada raspiruješ i razvijaš ono što ti je Stvoritelj darovao i u svojoj originalnosti to drugima dijeliš postaješ vrhunski, spreman za “let” i nebrojena prostranstva koja su pred tobom, ne bojeći se nikoga…Neka te nikada na tvom putu ne zaustavi strah i zagledanost u neku tvoju nemoć već povjeruj da ti je mnogo dano i da si na velike stvari pozvan!
https://hagio.hr/kolumne/iz-pera-hagioasistenta/iz-pera-hagiasistenta-3/
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
