Srdačno vas pozdravljam na početku ove 50-e jubilarne godine karizme ZMR.
Pripremio: Petar Barun
Uvodne napomene
Ovo sam izlaganje zamišljao kao vremeplov putovanja djelovanja Duha u Ivančićevom životu i radu. Vjerujem da je to razlog našega okupljanja. Možemo zajedno koračati, jasnije otkrivati kako ga je vodio Duh Gospodnji.
Nazvati bilo koga teologom nove evangelizacije zahtijeva valjanu argumentaciju. Teolozima nove evangelizacije nazivamo one teologe koji idu ispred svoga vremena, koji su u evangelizacijskom pastoralu prije drugih pronalazili odgovore na goruća pitanja Crkve i društva. Relativno je malo renomiranih teologa u Crkvi koji su predvodili svestrano evangelizacijske aktivnosti koje su uključivale i teološko istraživanje.
Naslov Tomislav Ivančić Teolog nove evangelizacije nije nov. On je u stvari nastavak portretiranja Ivančićevog evangelizacijskog profila. Nastao je u vrijeme kada su profesori s katedre FT KBF-a u ZG konspirativno pripremali ZBORNIK u čast dr. Tomislava Ivančića. Iznenađen pozivom, ali i zahvalan za sve što sam u suradnji s profesorom primio, prihvatio sam izazov. Kad sam napisao članak, smatrao sam kako ga nekome moram dati na recenziju. Sjetio sam se Zvonka Štetića koji je dobro upućen u rana zbivanja Zajednice. Potom sam poslao članak uredništvu, u razgovoru su mi spomenuli kako oni takvog Ivančića ne poznaju. Naslov Teolog nove evangelizacija činio mi se da najbolje izražava Ivančićev teološki, duhovni i pastoralni identitet. Danas imam prigodu opravdati tezu.
Razmišljajući kako prezentirati ovo izlaganje odlučio sam se za slaganje mozaika o Ivančiću gdje svatko od vas može dodavati nijanse svojih boja. Obzirom na Ivančićev široki spektar djelovanja predlažem da budemo obazrivi kako ne bi zalutali i završili u evangelizacijskoj bajci. Evangelizacija je prije svega duhovno bojište spašavanja čovjeka. Bez trijeznosti i hrabrosti na tom se bojištu ne ostaje tek tako na nogama.
Teolog nove evangelizacije
- Kada panoramski pogledamo, Ivančić je u evangelizacijski rad uložio cca 50% svoga slobodnog vremena. Na razvoju hagioterapije1/3, a KBF mu je uzimao 1/3 vremena. Bilo ga je posvuda. Izorao je evangelizacijske brazde od Sjevera Europe, od Baltika do Rima, od Zapada, Belgije do Ukrajine na Istoku. Ako tomu dodamo da je prije inozemne avanture evangelizacijski obilazio sela i gradove u susjedstvu, od Subotice i Beograda, do Kosova i Skoplja, od Slavonije do Jadrana. Od Bosne do Hercegovine, i od Maribora do Portoroža u Sloveniji… Dakle, pred našim očima crta se golem terenski evangelizacijski rad i istraživanje.
- Nakon panoramskog inserta, držim kako je važno razumjeti genezu Ivančićeve formacije kako bismo jasnije spoznali njegovu evangelizacijsku misiju. Ne mislim da je za vas prisutne novost Ivančićevo studijsko obrazovanje u Rimu na glasovitoj Gregorijani, a dio je vremena proveo u zavodu Germanicum gdje se formirala elita Katoličke Crkve. Zasigurno mu je takvo iskustvo pružalo uvide i spoznaje kao s nekog povišenog i povlaštenog mjesta, odakle pogled puca na globalnu situaciju Crkve u svijetu.
- Dok je boravio u Rimu profesor je izbliza motrio zbivanja tijekom II. vatikanskog koncila, jednog od najvećih događaja u tisućljetnoj povijesti Katoličke Crkve. Tomislav je 2012.g. u sklopu simpozija povodom 50 obljetnice koncila imao izlaganja na KBF na temu evangelizacije. Ostao sam zadivljen evangelizacijskim iščitavanjem koncilskih dokumenata pod naslovom: Koncil kao ishodište nove evangelizacije. Iz njegovog je teološkog promišljanja razvidno koliko je inspiriran koncilskom vizijom Crkve u vlastitom evangelizacijskom radu. Tada sam dobio zaokruženi odgovor zašto je studente laike upućivao na čitanje i proučavanje koncilskih dokumenata. Mislim da je malo tko od nas tada razumio zašto ih je stavljao na listu prioriteta. Tek kada sam sredinom 80-ih godina slušao na fakultetu koncilskog teologa Šagija Bunića, počeo sam shvaćati što je Koncil značio za život Katoličke Crkve.
- Pretpostavljam da znate kako je u vrijeme doktorske disertacije Tomislav primio zastrašujuću zdravstvenu dijagnozu. Doktori su ga obavijestili kako uskoro završava njegov zemaljski život. Slijedilo je sažalijevanje sa svih strana, mnogi su se od njega opraštali, među inim i Franjo Kuharić, koji će kasnije kao nadbiskup Zagrebački biti velezaslužan za evangelizacijsko djelovanje dr. Ivančića. Fusnota: O tome više u članku koji nosi naslov Hrvatski model evangelizacije u postkoncilskoj Europi. Četrdeset godina od održavanja prvog evangelizacijskog seminara pod vodstvom prof. dr. sc. Tomislava Ivančića u Mariji Bistrici, u rujnu 1979. Petar Barun i Katica Knezović.
Događaj osobnog umiranja tik do smrti, ostavio je duboki biljeg u gotovo svim njegovim teološkim spisima i seminarima. Nitko kao Tomislav nije toliko dubinski pronicao čovjekovu patnju, smrću okovanu egzistenciju. Gotovo svi njegovi govori započinjali su sa posvješćivanjem realnosti čovjekove egzistencije.
Božjom providnošću Tomislav je u tom času pobijedio umiranje. No, zanimljivo je uočiti kako ovo dramatično iskustvo nije bilo dostatno za njegovu evangelizacijsku misiju. Bio je svjestan kako je njegovo ozdravljenje djelo Božje. Ali nije još mogao dokučiti Božji naum kamo sve to vodi.
- Ivančić nije volio biti kabinetski teolog, sav se daje u rad s mladima. Unatoč obrazovanju i iskustvu prolaska dolinom smrti, priznaje kako ga je mučilo pitanje zašto Isusovu radosnu vijest nije uspijevao predati drugima. Nije se mirio sa osobnom i crkvenom realnošću. On je uporno tražio odgovor. S mladima je rado odlazio u prirodu da traži samo jedno: iskustvo Pracrkve. Kao teolog dobro je znao o čemu se radi, ali sve to nije bilo dovoljno, i nije se zaustavio doklegod osobno nije iskusio oganj Duhova u Davoru 1975. godine. Tada se u njemu dogodila crkvena, teološka, evangelizacijska prekretnica. Nakon tog događaja Ivančić je drugačije otkrivao Crkvu, a teologiju je uvjerljivije povezivao sa iskustvom Prvokršćanske zajednice. U prvim brojevima lista Koraci – u njegovim teološkim napisima – odzvanjaju ključni taktovi evangelizacijskog preludija; obrati se i vjeruj evanđelju. Do II. vatikanskog sabora obraćenje kao pojam uglavnom se odnosio na one koji su izvan Katoličke Crkve. Ako imaš sakramente inicijacije i redovito pohađaš nedjeljne mise, smatralo se da si obraćen. Ako si svećenik, onda se podrazumijeva da znaš što je to obraćenje; služiš li u Crkvi, logično je da si obraćen. Što reći za sveučilišnog profesora teologije koji formira teologe nego da je obraćen? Veličina Ivančića je u tome što je spoznao da je nužan izlazak iz starog načina shvaćanja mentaliteta obraćenja u evanđeosku dimenziju obraćenja. Obraćenje na koje Isus poziva je dinamičko, izvrće iz teoloških cipela. A evangelizacija se ne događa bez obraćenja. Valja se od vlastitog puta okrenuti i odlučiti za Božji smjer. A nikome to ne uspijeva bez Duha Božjega, bez sile koja ga oslobađa za slobodu. Lakše to čak ide onima koji za Isusa nisu čuli. Kršćanska ravnoteža nastaje kada usvojimo Isusov stav obraćenja.
- Tek od iskustva u Davoru Tomislav biva sposoban prenijeti živu vjeru. Od tada sva njegova propovijedanja, knjige, cjelokupni njegov rad obilježen je evangelizacijskim DNA. Duh je u njemu probudio izvor žive vode, ljudi su ga rado slušali, ne dogmatizira, već im donosi Isusa iz Nazareta. Evo gdje se krije tajna i razlika između teologa nove evangelizacije i karijernih teologa: dok prvi donose svjetlo, drugi donose teorije o svijetlu. Dok je prvima Isusovo svjetlo zagrijalo dušu, drugima manjka to iskustvo.
Svi koji su napipali Ivančićevu karizmu doživjeli su kako se njegov teološki govor rađa iz njegovog drugovanja sa živim Bogom, iz teološke baštine Crkve, i uz tumačenje suvremenih znakova vremena. Osuvremenio je teološki izričaj tako da ga obični ljudi razumiju. Stalno je istraživao, čitao kolege teologe, znanstvenike, bio je informiran. Pratio je postkoncilske pokrete. U njegovim radovima i snimkama zapažamo jasnu distinkciju kada predaje radosnu vijest-tj. evangelizira od teološkog narativa razumijevanja evangelizacije. Evangelizacijsko polje rada ujedno je njegovo teološko rudarsko mjesto. Pri tom valja primijetiti kako se klonio estradizacije evangelizacije. Mnogi su ga svrstavali među karizmatike, a nikada sebe nije smatrao karizmatikom.
- Vrlo važna činjenica da je Ivančić vjerovao u autentičnost događaja Duhova, Pracrkve. Njegovo je duhovsko iskustvo u Davoru poklopilo sa objavom apostolske pobudnice pape Pavla VI Evangelii nuntiandi o suvremenoj evangelizaciji. Ovaj je dokument strateški obilježio Ivančićev daljnji teološki i evangelizacijski razvoj. Zašto ovo naglašavam? Ovu činjenicu suprotstavljam drugoj: glasoviti njemački teolog dogmatike Walter Kasper, danas kardinal na simpoziju u Ahenu 2010. sa čuđenjem je izjavio kako je njemačka Crkva uspjela prespavati apostolsko pismo Evangelii nuntiandi.
(fusnota:Riječ je o izlaganju koje je kardinal Walter Kasper održao na simpoziju u Aachenu 2010.,posvećeno misijskom poslanju Crkve. Objavljeno u: Georg Augustin-Klaus KRAMER (ur.),Mission als Herausforderung. Impulse zur Neuevangelisierung, Herder, Freiburg im Breisgau,
2011, 23-41 te prevedeno na hrvatski i objavljeno u: Služba Božja, 52 (2012) 1, 80-93)
Ova usporedba nije da bi umanjila kardinala, već da bi razumjeli tezu, zašto se Tomislav Ivančić od 1975. god. razvijao u teologa nove evangelizacije. Ivančić nije prespavao papin poticaj, dapače prepoznao je istog Duha. Evangelizirajući Tomislav je probudio već na početku fra Tomislava Pervana, fra Zvjezdana Linića, vlč. Andriju Kišičeka itd. Nije dopustio da Crkva u Hrvata prespava kairos. Usput rečeno, za vrijeme teološkog studiranja sredinom 80. god. u okviru predmeta pastoralne teologije Evangelii je i dalje bio marginalni dokument.
Zasigurno nam nije ovdje poanta stvaranja kulta oko Ivančića, to bi nas odvelo u ideolatriju, protiv koje se zdušno borio. Ovdje pričamo priču o čovjeku koji je imao petlju tražiti i susresti Boga Isusa Krista, i koji je od toga dana neumorno širio Radosnu vijest narodima. Mudro je imati na umu da ono što karizmu ZMR može usporiti u razvoju je ideolatrijski virus.
- Za cjelovitije razumijevanje Ivančićeva svećeničkog poziva, bitan je društveni kontekst. Mlađi naraštaju nemaju iskustvo što znači biti kršćanin u vrijeme komunističkog režima. Ako ste iole bili svjesni svoje vjere i redovito išli u Crkvi smatrali su vas zatucanim vjernikom, klerofašistom, ili potencijalnom opasnošću za komunistički poredak. Neprijateljsko etiketiranja Crkve u društvu bila je normalna pojava. Godine 1971. zagrebački su studenti pokrenuli inicijative za više slobode i ravnopravnosti u tadašnjem društvu. Kolokvijalno se ovaj slobodarski studenski pokret nazivao hrvatskim proljećem, tadašnji ga je režim brutalno ugušio. Nastalo je razdoblje hrvatske šutnje zbog represija koja se provodila. Te iste godine Ivančić se vraća iz Rima u Zagreb predavati na KBF u Zagrebu. Studentska okupljanja u Crkvi uvijek su za komunističke vlasti bila potencijalno žarište neprijateljskog djelovanja. Djelovati u takvom okruženju bilo je rizično. Udba – komunistička tajna obavještajna služba – sva je veća okupljanja budnim okom pratila. Svaki studenski kateheta bio je posebno opserviran. Kada znate da je Ivančićev otac završio u zatvoru u Lepoglavi nakon 2. svetskog rata samo zato što je bio angažirani vjernik, onda možete zamisliti sa kakvom je stigmom Tomislav živio u tom vremenu. S jedne strane bilo je zahtjevno raditi na koncilskoj reformi Crkve, a s druge strane živio je u društvu u kojem je bio sumnjiv od glave do pete. Ali Ivančić se nije bojao evangelizirati. Njemu komunizam nije služio ni kao izlika ni kao isprika.
Nastavlja se u sljedećem broju….
