Kada čovjek živi svakodnevicu, čini se da veći dio dana brine. Pa čak i ako nema za što brinuti, postaje problem dan koji je oblačan – ili to što je već toliko dugo vruće.
Studeni je mjesec kad posljednjih nekoliko godina dane provodim u toplicama. Ovdje se brinu neke druge brige.
Toplice su mjesto koje bih svima preporučila barem jedan tjedan godišnje. Ne zato da se samo fizički rehabilitiramo, nego da se iznutra podsjetimo što je doista važno.
Na ovakvim mjestima čovjek nauči gledati život drugim očima. Vidim ovdje hrabre majke koje se bore za svaki korak svoga djeteta. Sretnem ljude čiji je život izazov zbog hendikepa koje nose.
Kad sam ovdje, u meni se budi zahvalnost.
Shvatim koliko je sve naše svakodnevno nezadovoljstvo – sitno. Koliko se često žalim zbog stvari koje zapravo uopće nisu važne.
Kad sam u bolnici, često mi se čini kao da ništa drugo ne postoji – kao da je sav život sabijen u te hodnike, u te priče, u te ljude koji ne odustaju. A kad izađem, vrlo brzo se uhvatim kako opet zaboravljam.
Zaboravim da postoje ljudi kojima je svaki pokret borba, a svaki mali napredak – radost.
Žao mi je jedino što, kad se vratim u svakodnevicu, ova stanica tako lako izblijedi iz sjećanja.
Kako biti vjeran kad je teško? Kako nositi svoj križ i zaroniti dublje? Na ova i mnoga druga pitanja će nam dati odgovor iz prve ruke Lucija Vuksan Ćusa. Koja je jedna kreativna i talentirana osoba, ujedno žena i majka, poduzetnica te članica zajednice Molitva i Riječ u četvrtoj točci formacije. Luciji se život promijenio preko noći, što se dogodilo i kako je sada moći ćete saznati i pratiti svakoga petka na našem portalu.
