Iz arhiva; Glas Hagijoterapije, broj 7., str 10.
Tog četvrtka sjeverac je gradom nosio rijetke pahulje. Toliko, da proljeće razazna da se u ožujku nije mudro bahatiti. Netom što su odzvonila zvona na Sv. Blažu, oko sedam sati, stižem pred vrata nekadašnje Kinoteke, one stare dvorane u kojoj su generacije odrastale na Bergmanu i Fassbinderu. Ta dvorana ponovno, iako depresivno siva i neudobna, Zagrebu nudi sasvim osobit duhovni habitus. Četvrtkom se napuni k’o u najbolja vremena velikih projekcija. Samo sad je svaki četvrtak isti film i uvijek isti redatelj – profesor Tomislav Ivančić uči ljude kako liječiti dušu, govori o hagioterapiji.
Debelo sam uranila, no pred vratima već cupka nečija sjena u, iz ormara prerano izvađenoj, prelaganoj jakni. „Hoće li biti hagioterapija?”, pitam tek da zapodjenem razgovor. Zbunjeno sliježe ramenima. „Tu sam prvi put. Rekli su mi da je četvrtkom.”, „Jest, ali tek od 20.15.”, kažem. Ona studira pravo, polaže ispite u roku, bavi se suvremenim plesom, ima dečka kojeg voli i, taman kad čovjek pomisli da je baš sve bajka, kaže da se muči s anksioznim poremećajem. Išla je i kod psihologa, tražeći pomoć. U to kratko vrijeme, ispred zatvorenih vrata, svega smo se nas dvije dotaknule. Za hagioterapiju je čula od roditelja. Nije baš ciljala doći tu večer, ali u susjedstvu je odradila nekakav tečaj i evo je… „Čitala sam dosta i na internetu, idem na psihoterapiju već neko vrijeme, ima puno pomaka kod mene, ali i dalje nešto nedostaje. Čitala sam to o liječenju duše… ako je točno, onda mi možda baš u duši nešto nedostaje…”, kaže sad već jako tihim glasom. Razgovor zamire jer stižu ljudi…
Vrata dvorane tu su večer otvorena točno u 19.28. Dok šačica okupljenih ulazi, dolje s desne strane Josip Ostrogović već je postavio štand s knjigama i CD-ima. Dobro poznaje literaturu što je drži pred sobom, 11 godina na seminarima prodaje knjige i zainteresiranima pomaže odabrati ono što će im kasnije, kad se vrate kući, pomoći da rade na sebi. ,,Sve više je mladih. Sviđa mi se što u zadnje vrijeme često traže bilježnicu, ako već nisu ponijeli ništa drugo gdje bi mogli praviti bilješke. Znači idu na ono: čuo sam, idem zapisati i onda ću to početi primjenjivati.”
Za razliku od onih koji su večeras došli prvi put, na Danijelu Deveriću vidi se da je u toj gužvi četvrtkom kao kod kuće. Pod miškom nosi stolicu, pozdravlja one u zadnjem redu, mahne nekome sprijeda, stisne dvije-tri ruke u prolazu. Nije ni čudo da je tako ,,integriran”. Četiri godine dolazi na četvrtke. Ne doduše baš svaki put, jer studira, crta, pjeva u zboru… Davno je na hagioterapiju svratio iz znatiželje, kao student KBF-a slušao je kako ta znanost liječi dušu.
„Zanimalo me da čujem. S vremenom sam prestao samo sjediti i slušati i počeo na sebi primjenjivati, nositi to s predavanja u svakodnevni život. Hagioterapija mi je dosta pomogla da poboljšam odnose s ljudima oko sebe.”
Ima tome neko vrijeme da je sa sobom poveo i prijatelja: „Bio je ateist, kršten doduše, ali nije išao u crkvu, niti mu je vjera išta značila. Nas nekoliko prijatelja smo mu sugerira-li da pođe čuti o hagioterapiji. Govorili smo da će mu to odgovarati, iako smo, iskreno, sumnjali da bi se on mogao promijeniti. Međutim, čovjek je potpuno izmijenio svoj život. Sad je on ovdje redovitije nego ja, nekad je bio agresivan, sad je strpljiv, miran, nema problem s alkoholom, više i ne puši, a često i sam na hagioterapiju dovodi nove ljude.”, priča Danijel veselo.
Dotad poluprazna dvorana u nekoliko se minuta ispunila ljudima. Sad je već tijesno, tri starije gospođe iz sredine pokušavaju se prebcaiti bliže vratima. „Malo smo k’o sardine, dišemo na škrge pa ćemo ipak bliže izlazu…”, govore kroz smijeh. Danijel komentira gužvu: ,,…Ljudi je stvarno sve više, a prostorija mala.
Četvrtkom je tu puno različitih, a vrlo sličnih osobnih priča. Slučajnim uzorkom lako je utvrditi da su brojni i oni koji su novi, a zapravo stari. Nada Puškar na seminare kod profesora Ivančića dolazila je prije 15-ak godina. U to je doba studirala, potom se odselila u Jastrebarsko, dobila troje djece, obaveze… Odnedavno ponovo dolazi slušati hagioterapiju. „Evo sad idem svaki četvrtak, shvatila sam to kao školu i želim biti dobar učenik. Hagioterapija je sve te godine išla dalje. Uza sve ono što sam do sada u životu duhovno dobila, vidim da mi još nešto nedostaje, još je u meni velika potreba da neke stvari u sebi liječim, a želim pomoći i svojoj obitelji.” Dolazi iz Jastrebarskog, vlakom, krene oko 18.00, a kući četvrtkom stigne blizu ponoći. ,,Nemam društvo koje bi sa mnom ovdje dolazilo iz Jastrebarskog”, kaže tiho.
Danas je hagioterapija strukturirana znanost. U vrijeme kad je Nada Puškar kao studentica dolazila na seminare i predavanja, više je to bio vjeronauk, osvješćivanje sakramentalnog života, ne ovo današnje sistematično liječenje duhovnih rana. „To je životna stvar koja se mora primjenjivati na sebi da bi čovjek izliječio sve one rane koje je do-bio kroz život, od djetinjstva. Kad uspoređujem hagioterapijske seminare od prije i ove danas, jasno je i da je puno veći broj ljudi, vidi se da je Duh Sveti djelovao, da se riječ prenosila s čovjeka na čovjeka. S jedne strane iznenadila sam se kad sam vidjela koliko ljudi sad dolazi, a opet ne čudim se djelima koja Bog čini…”, kaže.
Oko 20.00 sati sve je manje slobodnih čak i onih manje popularnih, priručnih, crnih stolaca. Vlatko Dvojković ulazi u dvoranu nekoliko minuta prije početka predavanja. I on je novi stari polaznik. 70- godišnji stomatolog koji još nije u mirovini, razgovorljivo kaže: „Tek sam treći put ovdje, išao sam na seminare dr. Ivančića prije 20 godina, ali nije potrebno neprekidno ići. Imate period kad više ne trebate nečiju pomoć, a onda opet dođe vrijeme da radite na sebi. Čovjek na ovim predavanjima dobije veći optimizam, nije to placebo efekt ili sugestija, osjećam mir, promjenu situacije. Današnja globalizacija vodi k tome da čovjek bude depresivan i usamljen, jer nije druženje to što izmjenjujete SMS poruke i e-mailove. Zapravo kroz život tako jurimo i žurimo sami… Mišljenja sam da bi hagioterapiju trebalo uvesti i u službenu medicinu.”
Blanka Horvat priča otvoreno i toplo, u isti čas vrlo nenametljivo, rekli bi da ,,dobro zrači”. Odlična je reklama za hagioterapiju, kaže da ju je ta terapija oslobodila od svakog straha. Ne brine me više što nosi budućnost. To ne znači da nemam problema, ali te probleme drugačije prihvaćam.
Hagioterapija mi je osvijestila da je život veliki dar, nisi sam, netko je uvijek s tobom, netko te uvijek prati. Naučila sam razgovarati s Bogom, ja s njim komuniciram, ali to nije više ono da molim, molim i da se izgubim u tim molitvama. Naučite se podići na duhovnu razinu. To nije razgovor u kojem samo ja govorim, već dobijem i povratnu informaciju, osjećam duševni mir, kažem si „bit će dobro, sve će biti dobro” i znam da, kad sam u miru i ne može biti drugačije nego dobro. Oko sebe vidim ljude sa sličnim iskustvima koji su također s hagiterapijom ušli u mir. Na početku sam kazala sebi: ‘ako su drugi mogli to napraviti, pa valjda i tvoj život može tako izgledati.
Primjenjujući hagioterapiju dobila sam beskonačno povjerenje, znam da će moj Bog stajati u svemu iza mene.” O hagioterapiji, kaže, danas puno govori drugima. Kolegicama koje s njom rade u knjigovodstvu jedne zagrebačke pošte donosi CD-ove s predavanja četvrtkom. „Zajedno poslušamo, a onda taj CD krene dalje po sobama…” Kolegice kroz Blanku, s mješavinom čuđenja i povjerenja, gledaju što hagioterapija čini čovjeku. „Danas sam se osjećala virozno i kažem curama na poslu: „Idem ja primijeniti jedan hagioterapeutski lijek” i onda 10 puta pred svima, na glas, kažem: ‘Ja sam zdrava. One se smiju, a ja čvrsto vjerujem u ono što je iza toga. Naravno, kad netko nije u tome, ako to nije osvijestio, i lijek će teže djelovati.”
Među posljednjima u dvoranu brzim koracima stiže Milena Brizar. Trči, komentira u prolazu, jer trebalo je negdje pronaći parking. „Pred Božić i Uskrs dolazim češće, preko godine me progutaju obaveze, četvero djece, posao…” Što je dovodi? „Materijalno sam situirana, vodimo uspješnu privatnu tvrtku, no u životu dosta rastrgana, stalno u utrci s vremenom pa se tako nakupi unutarnje nezadovoljstvo. Dođem ovdje i osjetim duhovni mir. Ovdje čujete ono što nikad nećete čuti na televiziji, u novinama, na Svetoj misi…” Pitam je što joj je ostalo u uhu od posljednjeg profesorova predavanja?
„Dobro sam upamtila onaj dio da moramo biti najvažniji sami sebi, naravno ne egoistično, ali svakako voljeti sebe, jer da bi volio druge, moraš voljeti samog sebe, ako si sebi dobar, onda si dobar i drugome. lako imam 47 godina, tek sam sada po prvi put počela vježbati da bar sedam dana ne kažem niti jednu negativnu riječ, ni o sebi, ni o drugima. Na pitanje kako sam, uglavnom sam odvraćala: „Nikako.” Sada radim na tome da govorim i mislim pozitivno, negativne riječi i misli mogu stvarno puno zla nanijeti. Kada mi kći kaže kako neće položiti ispit, odvratim joj: „Pa kako oni koji još i rade, koji nemaju vremena, pa ipak polože…hajde vjeruj da hoćeš položiti.” No, treba vremena da čovjek shvati riječi Tomislava Ivančića. Slušate, slušate i onda vam se odjednom otvori…”, kaže žureći u dvoranu.
Profesor Ivančić te je večeri više puta spomenuo svog šefa. Gospodin do mene zbunjeno me upitao: „Pa, tko mu je taj šef?” „Isus”, odgovorim. Kad upoznaš šefa, lakše shvatiš i njegove suradnike”, dodam s osmijehom.
Iz arhiva, Pripremila: Karmela Devčić
