Gledam ovih dana prvopričesnike kako pjevaju glasno, radosno, kako su im lica ozarena i srce puno. Kako vjeruju!
Vjeruju oni da je živi Bog u hostiji i razgovaraju s Njim dok kleče, sklopljenih očiju i ručica, pomičući svoje male usne u povjerenju da ih čuje.
I razmišljam gdje i kad se to u nama prekine. Kako negdje po putu izgubimo povjerenje? Možda kad nam molitve nisu uslišane? Ili kad više nemamo osjećaja?
Gubimo li vjeru dok odrastamo zato što mislimo da je lakši put bez Boga pa Mu okrećemo leđa?
Kaže Isus: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“
Biti kao dijete bez obzira na to što sam se u toliko toga razočarala, što sam toliko puta nešto molila, a nisam dobila. Izbrisati sve ožiljke srca i ponovno zaželjeti biti blizu Izvoru.
Jer i kad nije uslišio molitve, kad prođe neko vrijeme vidim da je i tu bio, makar se dalek činio.
Baš oni su kao tihi glas koji govori nam gdje smo nekad bili.
Kako biti vjeran kad je teško? Kako nositi svoj križ i zaroniti dublje? Na ova i mnoga druga pitanja će nam dati odgovor iz prve ruke Lucija Vuksan Ćusa. Koja je jedna kreativna i talentirana osoba, ujedno žena i majka, poduzetnica te članica zajednice Molitva i Riječ u četvrtoj točci formacije. Luciji se život promijenio preko noći, što se dogodilo i kako je sada moći ćete saznati i pratiti svakoga petka na našem portalu.
