Piše Silva Vrdoljak, hagioasistentica
Ljudi poznaju jedni druge po onome što vide, čuju i zapažaju svojim osjetilima. To je izvanjsko očitovanje i površno poznavanje. Unutarnji čovjekov život ostaje skriven ljudskom pogledu. Osoba je u sebi nedostupna.
Što je čovjek pred samim sobom, pred drugim čovjekom i pred tajnom svog unutarnjeg svijeta?
Čovjek postoji ukoliko je osoba. Osoba je pak dostojanstvo i partnerstvo samome Bogu. Osoba je čovjekova svijest i samosvijest, čovjekova odgovornost i njegova veličina, dostojanstvo i bezgraničnost. Svaki je čovjek originalna osoba, ima svoj identitet, u osobi je trajnost čovjekova identiteta i originalnosti.
Čovjek ne može postati netko drugi, ne može izaći iz svoje osobnosti. Čovjek uvijek može biti drukčiji, ali nikada netko drugi. Smisao čovjekove osobnosti i života jest unutarnji bezgranični razvoj. Ipak, u svim promjenama on ostaje identičan samomu sebi. Kao osoba čovjek je odgovoran za sebe i za one koje susreće. Jedan takav susret, a kasnije i telefonski poziv, potvrdio je sve ali, još je i više, ostavio je duboki trag i svijest u meni kao hagioasistentu što znači odgovorno susresti osobu i vratiti joj njezino dostojanstvo.
Iz hagioterapijske prakse
U hagioterapijskoj praksi imala sam slučaj ovisnika o heroinu koji je preživio je i šest koma zbog prekomjernog uzimanja droge. Na jednoj duhovnoj obnovi doživio je oslobađanje od ovisnosti. Rekao je da već nekoliko mjeseci apstinira i, na čuđenje liječnika, ne uzima nikakvo zamjensko sredstvo.
Zbog nevjerice i predrasuda njegove okoline, bližnjih i liječnika, dopustio je da ga testiraju na droge i test je potvrdio njegovu istinu – da je „čist”. U svakoj njegovoj daljnjoj riječi osjetila se duboka patnja zbog prošlosti koju opisuje kao vrijeme u kojem je izgubio svoje dostojanstvo i ponos, partnerstvo sa Stvoriteljem i s dobrotom, poštenjem, radom, vizijama u sebi. Svaka ovisnost „ubija” naš duh, nas kao osobe. Jer, bit duha je transcedentnost – moralna i kognitivna transcedencija. Ovaj primjer potvrđuje koliko je opasno postati ovisnik o ograničenom, privremenom pa zaboraviti ono što je vječno, neuništivo, što oslobađa zauvijek jer time nastaju najteže muke i osjećaji zarobljenosti koji ne dopuštaju da čovjek sebe ostvari u punini.
Pokazavši mi liječnički nalaz i test duboko sam „čula” neizgovorene riječi i vapaj da ga se prihvati, razumije, da mu se vjeruje. Upitnikom saznajem o naslijeđenoj sklonosti na ovisnost i doživljaj neprihvaćenosti i odbačenosti od obitelji, što je dovelo do gubitaka životnog povjerenja (bazično područje – od trenutka začeća do četvrte godine života vrlo je „plodno” za ranjenosti duhovne duše). Čovjek, budući da je oduhovljeno tijelo, jednako toliko treba ljubav koliko i hranu.
Kolika je morala biti patnja ovog čovjeka kada mu nitko nikada u obitelji nije govorio da je dragocjen, sposoban, drag, i prvo što osjeća je da ga oni ne vole. Doživljavao je da oni sigurno misle (predrasude) da on uopće nije sposoban i zbog toga se osjećao krivim, nije vidio što bi trebao dalje činiti i gubio je smisao.
Najviše ga je razveselilo posredovanje spoznaje da, iako je njegova egzistencija oštećena, dobro je još uvijek tu, jer okrnjeno duhovno zdravlje je zapravo ugašeno svjetlo. Dokle god živiš na zemlji sve se može rehabilitirati, popraviti, i ništa nije zauvijek izgubljeno, kao što se ugašeno svjetlo opet može upaliti. Dokle god smo na zemlji imamo šansu da sve izgubljeno ponovno prikupimo, a u konačnici to znači imati ideal, viziju, projekt. Ukoliko imaš ideal ispred sebe, nema problema i bolesti koje ne možeš riješiti. Sve možeš, jer svatko od nas ima samo svoju osobnost i ona je jedinstvena u povijesti čovječanstva, te upravo u tim, specifično svojim sposobnostima možemo biti veliki.
Sposobnost je stalno napredovati i ne ostati onaj koji jesi, već s onim materijalom koji si dobio napraviti najbolje. Stvoritelj ti je dao tebe, te prihvaćajući svoje sposobnosti i nesposobnosti ti prihvaćaš Njegovu volju sa sobom, i u skladu s njome možeš napraviti nešto najbolje. Zlo oduzima čovjeku osjećaj za vizije, ali, ukoliko si čvrsto postavimo neki ideal, moguće je izbjeći svakom zlu. Svom sam hagiopacijentu predložila da uzme papir i napiše što želi učiniti od sebe, koja je vizija njegove budućnosti. U tišini je razmišljao i zapisao.
Čovjek je kompleksno biće, sastavljeno od psihofizičkog i duhovnog, te mora neprestano biti sabran, razmišljati i tada se odlučivati. Kasniji koraci u hagioterapijskom radu samo su slijedili njegovo gledanje u ono što može biti, u njegovu svrhovitost i budućnost. Nadalje, posebno ga je motivirala spoznaja da u trpljenju čovjek može ostvariti najviše. Ova ga je istina „nosila” da sve izdrži.
U trpljenju čovjek može ostvariti najviše
Zaista, u trpljenju čovjek može ostvariti najviše. Jer upravo onda kad više ne može izmjeniti situaciju, zahtijeva se od njega da izmjeni samoga sebe, naime, da dozri, da poraste, da sebe preraste! I to je moguće sve do časa smrti.” Ova je osoba prerasla sebe, poslušala je savjet i otišla u komunu da učvrsti svoju slobodu, karakter (jer karakter je snaga za dobro) i moral te uvježba kreposti i vrline. Imao je s jedne strane ideal i motiv, a s druge strane hrabro se odlučio za odricanje i došao do iskustva kako odricanje donosi zadovoljstvo, užitak, ponos, čvrstoću i neku puninu života. Materijalno, ograničeno, užici, novac, karijera, oslabljuju karakter, čovjeka ne potiču da se bori i vježba svoje snage te čovjek „omlitavi”, sve je manje karakter, a sve više ovisnik o malim užicima koji ga vuku natrag.
Viša prečka evolucijske ljestvice
Vratila bih se na početak ovog primjera spomenuvši bitan telefonski razgovor koji je mene izmjenio i dao mi još jači motiv i viziju za rad u hagioterapiji. Nazvala je ženska osoba i uslijedilo je pitanje i zamolba ako mogu prihvatiti na hagioterapiju jednog učenika i majku zbog određenih problema i poteškoća. Zatim je upitala sjećam li se hagiopacijenta (izgovorila je njegovo ime) koji je dolazio u Centar, a koji je njoj govorio o hagioterapiji. Zastala sam razmišljajući jer je doista puno ljudi prošlo kroz Centar. Shvatila je moj problem i pobliže je počela opisivati slučaj te osobe nakon čega sam shvatila o kome je riječ. Izjavila je da je umro.
U daljnjem razgovoru saznajem da se bio vratio iz komune, promijenjen, slobodan i, kako je ona rekla, „tako lijep da ga gotovo nitko nije mogao prepoznati”. Posjetio je svu rodbinu, poznanike i „zračio je” srećom. Umro je od fizičke bolesti (moždani udar), ali duhovno pomiren sa sobom, Stvoriteljem i s drugima. On uistinu može biti primjer!
Kako bismo se mogli odlučivati za pravi put, ono za što se odlučujemo mora biti temeljito motivirano. Zato je važna ne samo spoznaja nego još više praksa: otkrivanja motivacije, iskustvo sreće kad se odlučujemo za moralno dobro.
U životu najprije trebamo imati doživljaj i iskustvo da smo voljeni, tek onda smo sposobni voljeti. Ljubav je vrhunac zdravlja za svakog čovjeka i u bilo kojoj traumi, ili, kako bi rekao Bruce H. Lipton: „Upotrijebite inteligenciju stanica da pogurnete čovječanstvo na višu prečku evolucijske ljestvice, gdje oni koji najviše vole, čine više od pukog preživljavanja – ONI CVATU.”
Literatura:
- Ivančić, Hagioterapijska antropologija, Teovizija, Zagreb, 2010.
- H. Lipton, Biologija vjerovanja
Tražitelji smisla, HBK, Zagreb, 2007.
