Piše: Marijana Ištvanović
Poštovani i dragocjeni čitatelju, evo, nekako je došao red, da malo napišem i o našoj maloj ali tako velikoj ZMIR u Koprivnici. Kako živi i od čega ili koga živi ova zajednica?
Sjeme profesora Ivančića, palo je na plodno tlo, još u vrijeme njegovih prvih godina studija hagioterapije. To sjeme po mojem osobnom iskustvu, a i iskustvu braće u zajednici, raste od nježnosti, empatije, ljubavi i razumijevanja svih nas u zajednici i novih članova u formaciji. Izvor te Božanske Ljubavi, je svakodnevna euharistija, za koju smo čvrsto vezane i prepuštene toj Ljubavi da nas oblikuje kao pojedinca, a onda i zajednicu. To iskustvo živog Boga u nama, prepoznao je jedan mladi franjevac u našoj župi, još prije 14 godina, kad me je upitao, bi li mogle voditi klanjanja za župnu zajednicu.
Prihvatile smo poziv i sada u arhivi čuvam preko 150 naših osobnih susreta sa živim euharistijskim Isusom, čiju sliku nam je darovao naš profesor Tomislav Ivančić. Naši župljani s radošću očekuju te naše susrete i doživljavaju nas, slikovito poput „protočnog bojlera“ preko kojeg teče, sve ono što je oživjelo u karizmi ZMIR.
2012. godine osnovan je Centar za hagioterapiju i od tada se održavaju hagioterapijske tribine, iz kojih je iznjedrilo troje novih ljudi, koji su trenutno u formaciji, a jedna je gotova i polako kreće u eksperimentalni rad. Prije pet godina pročitala sam u svojoj bilježnici, koja čuva profesorove emisije, rečenicu: Gradite male, ali žive kućne crkve. Okupite svoje susjede i prijatelje u nju. Bilo je to 2014. godine. I tako je Duh sveti prije pet godina, okupio nas 26 u kućnu crkvu, ali nema susjeda, već nas je iz cijele lijepe naše i izvan.
Tako da imamo braću iz Austrije, u Njemačkoj, u Crnoj Gori ( naša draga doktorica Branka, koja je bila dugogodišnji prijatelj profesora Ivančića) a i jednu osobu iz Srbije. Kućnu crkvu doživljavamo poput sportaša koji marljivo trenira, da bi postigao vrhunske rezultate. No, ovdje se radi o duhovnom treningu, svaki drugi dan, treningu, koji naš duh drži u stalnoj kondiciji, bez obzira na naše godine. A poznato nam je iz hagioterapije, kad je duh jak, tijelo dobiva taj tako čudesan i besplatan „ inzulin“ . Tu se ozdravlja, rađaju se brakovi, djeca, brišu suze, odlazi na teološke studije, a i prati braću kad dođe vrijeme povratka Ocu, ( tako smo zadnje otpratili našeg dragog fra Vjekoslava Kocijan, koji je je bio član naše kućne crkve). smijem izostaviti nove plodove zajednice, naša hodočašća. Ima nas jedan autobus „hodočasnika nade“, koji doživljavaju na tom putu nešto novo.
Ljepotu hagioterapije i evangelizacije, a koju je profesor Ivančić crpio iz euharistije i ostavio ZMIR, da trajno teče i u ovo naše vrijeme. Toliko i u kratko o ovim vidljivim i opipljivim plodovima našeg zajedništva.
Za mene nema veće radosti, kada mogu iako hagioasistent, ponizno reći svojoj braći u zajednici: MOLIM TE, DANAS SAM TI VELIKI HAGIOPACIJENT, TREBAM TVOJU RUKU! A I OBRNUTO!. Neizmjerna je zahvala za milost, kada znaš da imaš nekoga pored sebe koji te razumije, prihvaća i daruje ti pravu riječ u pravome trenutku. To su velike milosti za zajednicu.
Neizmjerno zahvaljujemo Duhu svetomu, na daru lijepe komunikacije, koja hrani ovu zajednicu, unatoč našim ranama i manama. Svega toga ne bi bilo kad ne bi dopustili Duhu svetome, da nas oblikuje i mijenja po svome. Svaki član bilo koje zajednice, trebao, bi biti, ona posuda u Njegovim rukama, Njegov vječni hagiopacijent.
Predragi čitatelju, željela bih, da iz ovog kratkog i istinitog svjedočanstva, osjetiš Ljubav koja će oživjeti i tvoje zajedništvo, bilo u tvojoj obitelji, na radnome mjestu ili zajednici, kojoj već pripadaš i u koju si pozvan da dijeliš karizmu koja obogaćuje i oživljava tvoj život, tvoju obitelj, tvoje selo, tvoj grad, tvoju domovinu.
Raduj se u zajedništvu, plači u zajedništvu, igraj se u zajedništvu i budi kao dijete, koje čezne samo za jednim, a to je BOŽANSKA LJUBAV, A ONDA ĆE I LJUDSKE LJUBAVI BITI VIŠE.
Radostan ti hod u tvome zajedništvu, a ako misliš da ga nemaš, pridruži nam se.
